Ana Komnina
(
gr?
. ?ννα Κομνην?, 1083?1153) bila je ?lanica
vizantijske
carske porodice
Komnina
, k?erka vizantijskog cara
Aleksija I Komnina
i jedna od prvih poznatih
vizantijskih knji?evnica
.
Odmah po rođenju Ana je bila verena sa
Konstantinom Dukom
, sinom ranije zba?enog cara
Mihaila VII Duke
(1071?1078). Na taj na?in nova dinastija Komnina vezana je sa ranijom dinastijom Duka, ?ime je u?vr??en njen polo?aj. Međutim, Konstantin Duka je umro mlad, pa se Ana 1097. godine udala za istaknutog ?lana vizantijske aristokratije
Nikifora Vrijenija
. Taj brak trajao je sve do 1138. Poznato je da je Ana 1118, prilikom smrti svog oca, cara Aleksija, poku?ala da osigura carsku krunu za svog mu?a i da nije prezala ni od poku?aja atentata na svog brata
Jovana
da bi to postigla.
Neuspeh ovog poku?aja doveo je do povla?enja Ane i Vrijenija iz politi?kog ?ivota, a posle smrti mu?a Ana se potpuno posvetila
knji?evnom
radu ? pisanju
Aleksijade
(?λεξι?δα). Ana je bila i dovoljno talentovana i dovoljno obrazovana da ovakvo delo napi?e. Ve? u mladosti po?ela je sa velikim ?arom da prou?ava
anti?ku
mitologiju
i
filozofiju
, zatim
knji?evnost
,
poeziju
,
teologiju
i
istoriju
, a bavljenje
retorikom
obogatilo je njen literarni stil i udarilo mu poseban pe?at. Ana je bila dobar poznavalac
klasi?ne knji?evnosti
, pa su u njenom delu vidljivi uticaji
Homera
,
Herodota
,
Tukidida
,
Aristofana
i
Polibija
. Bila je, uz to, upu?ena u
matematiku
,
medicinu
,
geografiju
i druge
prirodne nauke
.
Aleksijada
je zavr?ena 1148. godine. Ana je u to doba bila starija ?ena, koja je ve? dugo ?ivela usamljena u
manastiru
. Ona pi?e kao svedok jednog sasvim druga?ijeg, pro?log vremena i sredine. Ako joj to, s jedne strane, daje mogu?nost da se donekle superiorno, pomalo i
ironi?no
, odnosi prema mnogim ambicijama i li?nostima pro?loga doba, od kojih nije ostalo ni traga, vremenska distanca je, s druge strane, ponekad navodi na
hronolo?ke
i fakti?ke gre?ke, koje ote?avaju kori??enje njenog dela kao istorijskog izvora. I pored toga, ovo delo nesumnjivo predstavlja jedan od najzna?ajnijih knji?evnih spomenika vizantijske epohe i jedan od najva?nijih izvora vizantijske istorije.
Naravno,
Aleksijada
je pisana pristrasno: ona te?i da cara Aleksija uvek prika?e u ?to boljem svetlu. Sama Ana, dodu?e, na vi?e mesta izjavljuje da ?e pisati objektivno, kako i treba da se pi?e istorija,
zaboravljaju?i ljubav i mr?nju
. I jedno i drugo, međutim, dolaze do izra?aja u njenom delu na mnogo mesta. Razumljivo je, pa ?ak i dobro, ?to je tako, jer na taj na?in dolazimo do malo bli?eg saznanja o piscu kao li?nosti, i o shvatanjima njenog vremena. Ana je, ina?e, u
Aleksijadi
velikim delom sakrivena iza komplikovanog stila koji pati od pokazivanja u?enosti, od neobi?nih re?eni?nih obrta i od
pseudoklasicizma
. To sve ote?ava ?itanje i razumevanje dela.
Sve se to, međutim, nadoknađuje drugim vrlinama
Aleksijade
. Anino ?iroko znanje, li?no poznavanje ljudi i događaja o kojima govori, a ponekad i direktno u?e??e u tim zbivanjima, ?injenica da se ona nalazila u centru zbivanja, na dvoru, u doba o kojem pi?e, i da je imala pristupa va?nim dokumentima ? sve to ?ini od ovog dela neobi?no interesantan i koristan materijal za istorijska prou?avanja. Ana pru?a mnoge ?ive opise li?nosti i događaja. Posebno su zanimljivi njeni prikazi
Normana
, novih neprijatelja carstva na zapadu.