Zagreba?ka uspinja?a

Zagreba?ka uspinja?a je javno prometalo koje spaja zagreba?ki Gornji i Donji grad . Donja stanica nalazi se u Tomi?evoj ulici (koja izlazi na Ilicu ), a gornja se stanica nalazi na Strossmayerovom ?etali?tu, podno kule Lotr??ak . S prugom dugom 66 metara poznata je i kao jedna od najkra?ih ?i?anih ?eljeznica na svijetu namijenjenih javnom prometu. Slu?beno je pu?tena u pogon 8. listopada 1890. , a s radom je po?ela 23. travnja 1893. godine. Isprva je bila na parni pogon koji je 1934. zamijenjen elektri?nim. Budu?i da je do danas u cijelosti zadr?ala prvobitni vanjski izgled i građevnu konstrukciju, a i ve?inu tehni?kih svojstava koja su joj dali graditelji, zagreba?ka je uspinja?a zakonski za?ti?ena kao spomenik kulture. Odr?ava ju i vodi Zagreba?ki elektri?ni tramvaj .

Tehni?ka svojstva [ uredi | uredi kod ]

Video zapis uspona.

Uspinja?a ima dva vagona, svaki kapaciteta 28 putnika (16 sjede?ih i 12 staja?ih mjesta). Du?ina kola preko odbojnika je 5640 mm, osnovni razmak 3700 mm, a te?ina praznih kola je 5,05 tona. Nosivost im je 2240 kg. Elektri?ni pogonski motor nalazi se u gornjoj postaji, ima snagu od 28,5 kW, napajan istosmjernom strujom napona 400 V, sa 720 okretaja u minuti. Najve?a dopu?tena brzina uspinja?e je 1,5 m/s. Vo?nja traje 64 sekunde . Uspinja?a svladava visinsku razliku od 30,5 metara na usponu od 52 posto (gornja stanica je na 156,5 m nadmorske visine, a donja na 126 m). Uspinja?a je sagrađena kao kosi vijadukt od osam polukru?nih otvora duljine 2,5 metra, od opeke s vapnenim mortom. Usprkos stalnom mehani?kom optere?enju, izvorna konstrukcija do dana?njih dana nije pokazala znakove zna?ajnijih tehni?kih deformacija, a u nekima od onih polukru?nih otvora danas su umjetni?ke galerije i prodavaonice suvenira. Na betonskoj povr?ini vijadukta nalaze se dva kolosijeka (na svakom se nalazi jedan vagon) s tra?nicama duljine 66 metara i ?irine 1200 mm. Vu?no u?e promjera je 22 mm.

Povijest [ uredi | uredi kod ]

Osje?ki građevinski poduzetnik D.W. Klein je pod stubama u Bregovitoj ulici (danas Tomi?eva) koja vodi na Gornji grad, 1888. godine po?eo pratiti u?estalost pje?a?koga prometa. U?inilo mu se da se upravo tom ulicom najvi?e ljudi uspinje prema Gornjem gradu, a ne primjerice Mesni?kom ili Dugom (danas Radi?evom) ulicom. Potaknut osobnom dobiti, po?eo je brojiti i zapisivati broj prolaznika te je ocijenio da je pje?a?ki promet dovoljno ?iv da bi se na mjestu javnog stubi?ta mogla izraditi uspinja?a po uzoru na Budimpe?tu , Zurich i ine europske gradove.

Klein je podnio 6. listopada 1888. godine Gradskom poglavarstvu molbu za građevinsku dozvolu. Gradsko poglavarstvo je prijedlog gospodina Kleina prihvatilo i u roku od dva dana izdalo mu građevinsku dozvolu. Radovi na izgradnji uspinja?e zapo?eli su 6. svibnja 1889. godine, no tijekom gradnje javljale su se brojne nepredviđene te?ko?e. Prilikom prve pokusne vo?nje s praznim kolima, 22. velja?e 1890., glavni le?aj stroja, kojeg je izradila tvrtka ≫Ganz≪ iz Budimpe?te, istrgnuo se zajedno s temeljem pri ?emu se kompletan stroj polomio. Dvadesetak dana kasnije, 14. o?ujka 1890., odvila se prva uspje?na testna vo?nja. Uspinja?a je slu?beno pu?tena u pogon 8. listopada 1890. godine bez posebne sve?anosti. Radilo se o uspinja?i na parni pogon s dvoja kola na izmjeni?ni pogon, a sa strojarnicom na gornjoj postaji. Prve putni?ke kabine bile su razdijeljene u tri dijela. ?eoni dijelovi kabina, s pogledom na Gri? ili Ilicu, bili su kao prvi razred, dok je sredina zbog lo?ijeg vidika bila takozvani drugi razred. Trajna vo?nja uspinja?e uprili?ena je tek 23. travnja 1893. godine.

Tijekom sljede?ih godina zbog ?estih kvarova na pogonskom dijelu, kada su ponekad putnici morali iza?i da je poguraju, Zagrep?ani su je od milja prozvali ?zapinja?om”. Prema ugovoru, nakon ?etrdesetogodi?njega razdoblja koncesije, 1929. godine uspinja?a je pre?la u vlasni?tvo Grada Zagreba. Tehni?ko vodstvo i financijska uprava povjerene su Zagreba?kom elektri?nom tramvaju , ?iji djelatnici od tada brinu o njoj i moderniziraju je. 1934. godine zastarjeli je parni pogon zamijenjen elektri?nim. U međuvremenu je izvr?eno i nekoliko op?ih popravaka, no nakon 80 godina ?ivotni vijek uspinja?e polako se pribli?avao kraju. Stari je uređaj sa svojim drvenim zup?anicima bio prava rijetkost (uostalom radilo se tada o najstarijoj izvornoj uspinja?i na svijetu) pru?ao sve manje sigurnosti, pa je njezin pogon 1969. bio obustavljen. Odmah se zapo?elo s planiranjem rekonstrukcije, odnosno pripremama za izgradnju nove uspinja?e. Pokazalo se da je samo zidani vijadukt bio besprijekorno sa?uvan, dok je ostali dio konstrukcije trebalo rasklopiti i ukloniti. To je i u?injeno 1973. godine. Istaknuti arhitekti i slu?beni konzervatori uspjeli su vjerno reproducirati prvobitne građevine. Pogonski je uređaj zajedno s vozilima dobavila i namjestila be?ka tvrtka ≫Waagner-Biro≪, dok je za elektri?ni dio bila zadu?ena tvrtka ≫Siemens≪.

Nova uspinja?a pu?tena je u pogon 26. srpnja 1974. godine. Od tada pa do danas uspinja?a prolazi kroz redoviti godi?nji remont, a 2005. obnovljene su obje postaje.