Valencija ( kasnolat. valentia ? snaga, sposobnost), u kemiji , je svojstvo atoma pojedinog kemijskog elementa da se spaja s određenim brojem atoma nekoga drugog elementa u kemijski spoj ili formulsku jedinku. Atom koji se uvijek spaja samo s jednim atomom drugog elementa naziva se jednovalentnim, pa se i za element koji sadr?i takve atome ka?e da je jednovalentan. Takvi su elementi na primjer vodik i klor , pa su se valencije ostalih elemenata određene brojem atoma jednovalentnog elementa s kojim se spaja jedan atom tog elementa. Prema tomu bi u spojevima HF, H ₂ O, BCl ₃ i SiCl ₄ fluor bio jednovalentan, kisik dvovalentan, bor trovalentan i silicij ?etverovalentan. Međutim, za ve?inu elemenata takva stehiometrijska valencija nije stalna veli?ina, nego ovisi o broju elektrona koje je atom elementa anga?irao kako bi se povezao s drugim atomima. Tako je na primjer du?ik u du?ikovu monoksidu (NO) dvovalentan, kao i kisik, a u du?ikovu dioksidu (NO ₂ ) ?etverovalentan. Valenciju pi?emo kao rimski broj iznad simbola elementa. Valencija broj?ano odgovara nabojnom broju iona u ionskoj vezi .

Valencije atoma po skupinama:

• jednovalentni ? atomi 1. i 17. skupine ,
• dvovalentni ? atomi 2. i 16. skupine te cink ,
• trovalentni ? atomi 13. i 15. skupine ,
• ?etverovalentni ? atomi 14. skupine ,
• vi?evalentni ? atomi ostalih skupina.

Oksidacijski brojevi atoma [ uredi | uredi kod ]

Podrobniji ?lanak o temi: Oksidacijski broj

Umjesto pojma valencija, u suvremenoj se kemiji znatno vi?e rabi pojam oksidacijskoga broja (oksidacijskoga stupnja). To je formalna veli?ina koja opisuje oksidacijsko stanje atoma , a određuje se kao broj elementarnih naboja koji bi ostali na promatranom atomu ako bi se elektronski parovi svih veza u bilo kojoj kemijskoj jedinki pripisali elektronajnegativnijem atomu,( elektronegativnost ). Oksidacijski broj mo?e biti pozitivan (predznak + se izostavlja), negativan i nula, a pi?e se iznad simbola atoma rimskim brojem . Pri imenovanju kemijskih spojeva oksidacijski se broj pi?e odmah iza naziva elementa, u okrugloj zagradi, npr. ?eljezov (II) sulfat za FeSO ₄ . Ako element ima samo jedno oksidacijsko stanje, oksidacijski se broj u njegovim spojevima ne pi?e; takav je na primjer aluminij , kojemu je oksidacijski broj uvijek III.

Oksidacijski se broj određuje prema dogovorenim pravilima:

• oksidacijski broj atoma ili molekule elementa u elementarnom stanju uvijek je jednak nuli;
• oksidacijski broj vodika uvijek je I, osim u metalnim hidridima , u kojima je ?I;
• oksidacijski broj kisika uvijek je ?II, osim u peroksidima , u kojima je ?I, a samo je u spoju s fluorom I;
• oksidacijski broj svih jednoatomnih iona (gradivne ?estice ionskih spojeva) jednak je naboju iona, na primjer oksidacijski broj kalcija u ionu Ca ²⁺ je II, a klora u kloridnom ionu Cl ^? je ?I;
• zbroj oksidacijskih brojeva svih atoma u neutralnoj molekuli ili formulskoj jedinki mora biti jednak nuli;
• zbroj oksidacijskih brojeva atoma u vi?eatomnim ionima mora biti jednak naboju iona;
• u kovalentnim spojevima oksidacijski broj nekog atoma jednak je zami?ljenomu naboju koji ostaje na tom atomu kada se zajedni?ki elektronski parovi dodijele elektronegativnijem atomu;
• oksidacijski broj fluora (najelektronegativniji element) uvijek je ?I;
• oksidacijski broj alkalijskih elemenata uvijek je I, a zemnoalkalijskih II.

Poznavanje oksidacijskoga broja nu?no je pri rje?avanju kemijskih jednad?bi koje opisuju redoks reakcije. ^[1]

Primjeri [ uredi | uredi kod ]

(*) Ion perklorata (ClO ₄ ^? ) ima valenciju 1.

(**) ?eljezov oksid se pojavljuje kao kristal , a ne kao tipi?na molekula .

Postoje primjeri gdje se broj?ana vrijednost valencije i oksidacijskog broja razlikuju zbog vrste kemijske veze između atoma:

Postoje primjeri gdje se broj?ana vrijednost valencije i oksidacijskog broja razlikuju zbog polariteta kemijske veze između atoma. Tako na primjer kod diklormetana CH ₂ Cl ₂ , ugljik ima valenciju 4 dok je oksidacijski broj 0.

Izvori [ uredi | uredi kod ]