Utjelovljenje
(
lat.
incarnatio,
gr?.
??ρκο?ι?) kao izraz prvi put upotrebljava sv.
Irenej Lionski
u drugom stolje?u, a ozna?ava sredi?nju istinu i otajstvo
kr??anske vjere
kojom se nazna?uje ulazak vje?noga
Sina Bo?jega
(
Logos
, Rije?) u ljudsku povijest (
Isus iz Nazareta
, sin Marijin) preuzimanjem ljudske naravi kao vlastite da u njoj ostvari
spasenje
ljudi.
slika1: Navje?tenje,
Philippe de Champaigne
Kr??ani vjeruju u Boga trojedine ljubavi, jednog Boga u tri bo?anske osobe: Oca, Sina i Duha Svetoga. Otajstvom utjelovljenja Bog se u Sinu sjedinio sa svojim stvorenjem, u?ao u njegov ?ivot i povijest, postao stvorenje u vremenu i prostoru, vidljiv i opipljiv, ne prezrev?i ve? uzvisiv?i tijelo koje je sam postao, te je bio ?ovjeku u svemu sli?an osim u grijehu. Odnos bo?anske i ljudske naravi u Isusu Kristu prou?ava
kristologija
.
O pojmu utjelovljenja kroz povijest
[
uredi
|
uredi kod
]
U
Novome zavjetu
ne postoji ovaj izraz direktno, no njime se izri?e sredi?nja misao proslova
Ivanovog evanđelja
: ?I Rije? tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1,14). Premda se pojam ?utjelovljenje“ nije odmah upotrebljavao, sadr?aj ove kr??anske istine ?inio je jezgru propovijedanja crkveni
crkvenih otaca
o
Isusu Kristu
, a posebno gr?kih otaca. Oni su bili pozvani utjeloviti radosnu vijest Isusa Krista u
helenisti?ku kulturu
koja nije previ?e vrednovala materijalno, tjelesno, osjetilno i puteno, zbog ?ega su neke kr??anske skupine na tim prostorima nijekali Isusovu ljudsku narav, njegovu tjelesnu dimenziju smatrali prividnom ili druga?ijom od na?e ljudske naravi. Za crkvene oce Utjelovljenje je predstavljalo događaj spasenja u kojem je Sin Bo?ji iz ljubavi odlu?io istrgnuti ?ovjeka iz raspadljivosti, zemnosti i
smrti
i u?initi ga dionikom svoga
besmrtnog ?ivota
. Vjeru ota?ke
Crkve
u otajstvo Utjelovljenja potvrdili su veliki
koncili
ota?koga doba:
Nicejski
,
Efe?ki
,
Kalcedonski
,
Drugi
i
Tre?i carigradski
te
Drugi nicejski
. U srednjem vijeku
tomisti?ko-dominikanska ?kola
smatrala je temeljnim razlogom utjelovljenja Bo?ju volju da otkupi ?ovje?anstvo koje je palo u grijeh.
Skotisti?ko-franjeva?ka ?kola
pak smatrala je Bo?ji naum da se u Sinu priop?i stvorenju i u?ini ga dionikom svoje slave glavnim razlogom Bo?jeg silaska i o?itovanja ljudima. Suvremeni teolozi u otajstvu Utjelovljenja vide temelj cjelokupnog otajstva Isusa Krista koje uklju?uje objaviteljsko i spasenjsko zna?enje Isusovoga povijesnog ?ivota, njegove smrti, uskrsnu?a i ulaska u slavu. Oni smatraju da je Bog, jer je savr?en, imao mogu?nost i zaista odlu?io postati kona?nost i vrijeme u ?ovje?tvu koje je Sin preuzeo, a da pri tome od svoje savr?enosti ni?ta nije izgubio. Suvremeni ?ovjek, kao i nekr??anske religije, nailazi na pote?ko?e u susretu s otajstvom Utjelovljenja jer se ljudskome umu ?ini da je rije? o ?mitu o utjelovljenom Bogu“ kojim kr??anska vjera ?eli dati transcendentni smisao u?enju i povijesnim događajima Isusa iz Nazareta.
Otajstvo Utjelovljenja
[
uredi
|
uredi kod
]
slika2: Navje?tenje,
Robert Campin
Prema
nicejsko-carigradskom ?Vjerovanju“
Sin Bo?ji je ?radi nas ljudi i radi na?ega spasenja si?ao s nebesa, utjelovio se po
Duhu Svetome
od
Marije Djevice
i postao ?ovjekom“. Ljudska narav bila je ranjena
isto?nim grijehom
kojim je izgubila savr?eno zajedni?tvo s Bogom jer je Bogu rekla ?ne“. Zato je Sin Bo?ji, njegova Rije? (Logos), postala tijelom da nas spasi pomiruju?i nas s Bogom, da bismo upoznali ljubav Bo?ju, da nam sama Rije? bude uzor svetosti, da postanemo zajedni?ari bo?anske naravi. Utjelovljenje Sina Bo?jega zna?i uzimanje ljudskog ?ivota u cjelini te se ne ti?e samo za?e?a i rođenja Spasitelja ve? i cijele otkupiteljske povijesti Rije?i koja je postala tijelom i uzela ljudski ?ivot u svoj veli?ini i ranjivosti. Događaj utjelovljenja Sina Bo?jega ne zna?i da je Isus Krist djelomi?no Bog i djelomi?no ?ovjek, niti je mje?avina bo?anskoga i ljudskoga. Isus Krist je pravi Bog i pravi ?ovjek. On je Bog po naravi, a ne po posinjenju, on je istobitan s Ocem. Isus je i pravi ?ovjek s razumskom du?om, voljom i tijelom, koji su savr?eno usklađeni s njegovim bo?anskim umom i voljom, a koji su mu zajedni?ki s Ocem i Duhom Svetim. Isus Krist rođen je od Oca odvijeka po bo?anstvu te od Marije Djevice po ?ovje?tvu. Za?et je kao ?ovjek u krilu Djevice Marije po Duhu Svetome, Gospodinu i ?ivotvorcu, koji je poslan da utrobu Djevice Marije posveti i bo?anski oplodi. Ovaj trenutak Crkva naziva
navje?tenjem
kojim zapo?inje ?punina vremena“, ispunjenje starozavjetnih obe?anja i priprav?. Stoga kr??ani ispovjedaju jednoga te istog Krista Gospodina u dvije naravi, nepomije?ane, nepromijenjene, nepodijeljene i neodvojive. Vlastitost svake naravi sa?uvana je i sjedinjena u Isusu Kristu, Jednome od Trojstva. Prema tome ?udesa, ali i trpljenja i smrt pripadaju jednoj osobi, Kristu, pravom Bogu i pravom ?ovjeku. Rimska liturgija zato pjeva da je Isus Krist ostao ono ?to je bio, a uzeo ono ?to nije bio. Utjelovljenje je tako Otajstvo ?udesnog ujedinjenja bo?anske i ljudske naravi u jedinstvenoj Osobi Rije?i, koje mo?e shvatiti samo vjera koja je temelj i potporanj za ono ?to nadilazi svaku mogu?nost ljudskih osjetila i razuma. Ovo jedinstveno povezivanje bo?anskoga i ljudskoga poprimilo je u crkvenoj tradiciji naziv ?
hipostatsko sjedinjenje
“ ?ime se iznosi vjera da je Isusovo ?ovje?tvo neodvojivo spojeno s osobom ili ?
hipostazom
“ Rije?i, tj. drugom osobom
Presvetog Trojstva
.
Otajstvo Utjelovljenja u ikonografiji
[
uredi
|
uredi kod
]
slika3: Navje?tenje i dvoje svetaca,
Simone Martini
slika4: Navje?tenje,
Filippo Lippi
Navje?tenje je ?as za?e?a Isusova, klju?ni moment Kristova Utjelovljenja kao druge bo?anske osobe i po?etak njegova otkupiteljskog djela. Zato je ova tema veoma va?na u kr??anskoj
ikonografiji
ne samo kao jedan od prizora
Bogorodi?ina
?ivota, ve? i kao prvi prizor u ciklusu o ?ivotu Kristovu.
Ikonografija navje?tenja oblikovala se na temelju
Lukina evanđelja
(Lk 1,26-38), a kasnije se pro?irivala motivima
apokrifnog Jakovljeva protoevanđelja
i
apokrifnog Pseudomatejeva evanđelja
te motivima propovjedni?ke i misti?ke knji?evnosti iz visokog srednjeg vijeka.
U prikazima
Bogorodice prelje
i
Bogorodice Navje?tenja s knjigom
misao o Kristovu utjelovljenju izra?ena je implicitno. No, postoji nekoliko eksplicitnih prikaza ovog otajstva kr??anske vjere:
Conceptio per eurem (?za?e?e preko uha“)
[
uredi
|
uredi kod
]
Na temelju latinskog izraza verbum (rije?) za obuhvatniji gr?ki izraz l?gos tj. Krista, koji se utjelovljuje, zapadni kulturni krug stvorio je u srednjem vijeku predod?bu da je Rije? u?la u Bogorodicu preko sluha. Tako nastaje ikonografski motiv svjetlosnih zraka koje su s neba dijametralno usmjerene prema Bogorodi?inu uhu. Na ovim zrakama s neba ponekad se spu?ta golubica Duha Svetoga prema Bogorodi?inoj glavi. Kada golubica lebdi u Bogorodi?inoj aureoli, ona ilustrira rije?i iz
Evanđelja
da ?e Duh Sveti si?i na nju i sila je Svevi?njega osjeniti. (vidi: slika1)
Homunculus(?mali ?ovjek, ?ovje?uljak“)
[
uredi
|
uredi kod
]
U kasnom srednjem vijeku prikazuje se kako Bog Otac, blagoslivljaju?i s neba, upu?uje na zrakama prema Bogorodici ne samo golubicu Duha Svetoga ve? i malo, golo dijete Krista u mandorli koje nosi kri? na ramenu. Ovakvo prikazivanje je iz teolo?kih razloga bilo o?tro suzbijeno nakon
Tridentskog koncila
. (vidi: slika2)
U trinaestom stolje?u uvodi se na Zapadu motiv cvijeta koji je stavljen u posudu ili, rjeđe, koji raste izravno iz tla, između Bogorodice i anđela. Taj cvijet ozna?ava Krista koji je htio biti rođen od cvijeta (Djevice Marije) u cvijetu (Nazaretu jer to ime na hebrejskom zna?i cvijet) u vrijeme cvijeta (prolje?u, jer blagdan Navje?tenja pada na 25. o?ujak). (vidi: slika3 i slika4)
- Anđelko BADURINA (ur.), Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kr??anstva, Zagreb, 1979.
- Aldo STARI? (ur.) Enciklopedijski teolo?ki rje?nik, Zagreb, 2009.
- Katekizam Katoli?ke crkve, Zagreb, 1994.
- Michael GLAZIER, Monika K. HELLWIG (ur.), Suvremena katoli?ka enciklopedija, Split, 1998.
- Novi zavjet, Zagreb, 1998.
- Xavier LEON-DUFOUR, Rje?nik biblijske teologije, Zagreb, 1993.