Totalna stanica , mjerna stanica ili tahimetar je ra?unalna ina?ica elektroni?kog teodolita . Totalne stanice imaju u sebi ra?unalo , memoriju i elektroni?ki daljinomjer. Totalna stanica omogu?ava jednostavnije snimanje detalja, iskol?avanja, te br?e i preciznije izvođenje radova. Elektroni?ki daljinomjer je najve?a prednost totalnih stanica. Takvi daljinomjeri sastoje se od oda?ilja?a koji emitira elektromagnetsko zra?enje u infracrvenom ili radio spektru . Elektroni?ki daljinomjer zahtjeva reflektor na kraju mjerenje du?ine koji refletkira odaslane elektromagnetske valove. Preciznost elektroni?kog daljinomjera kod totalnih stanica je oko 2 mm na 1 km mjerene duljine . ^[1]

Instrumenti koji omogu?uju mjerenje vodoravnog kuta , vertikalnog kuta i kose duljine nazivaju se tahimetri ( gr? . brzomjer). U 19. stolje?u pojavili su se opti?ki tahimetri , a 1970-ih godina pro?log stolje?a prvi elektroni?ki tahimetri . Tijekom razvoja automatiziran je tijek mjerenja, uspostavljena automatska registracija, omogu?ena razna ra?unanja u samom instrumentu, te se danas takvi instrumenti nazivaju totalnim stanicama ili mjernim stanicama ( eng. Total Station ). ^[2]

Na?in rada [ uredi | uredi kod ]

Elektroni?ko mjerenje duljine [ uredi | uredi kod ]

Fizikalni princip elektroni?kog mjerenja du?ina zasniva se na mjerenju vremena koje je elektromagnetskom valu potrebno za prijelaz mjerene du?ine u oba smjera. Na po?etnoj to?ki (stajali?tu) nalazi se primopredajnik, a na cilju reflektor. Navedeni jednostavni princip mjerenja iziskuje slo?eno konstruktivno rje?enje, ?emu je uzrok velika brzina elektromagnetskog vala tj. svjetlosti . Potrebno je vrlo to?no mjeriti vremenski signal t , a također mjerni signal prolazi kroz razli?ite slojeve atmosfere, ?to utje?e na njegovu brzinu, te kao rezultat daje pogre?no mjerenje du?ine. Za standardizaciju konstrukcija elektroni?kih daljinomjera nu?no je ?to to?nije poznavanje brzine svjetlosti.

Uz poznatu brzinu elektromagnetskog vala u vakuumu c ₀ , odredit ?e se brzina u zraku kao opti?kom sredstvu c , poznavanjem njegova indeksa prelamanja u , primjenom osnovnog zakona iz optike :

${\displaystyle c={\frac {c_{0}}{u}}}$

gdje je: c - radna brzina (brzina vala tijekom mjerenja). Uvr?tenjem u formulu za duljinu, dobiva se izraz:

${\displaystyle D={\frac {c_{0}}{u}}{\frac {t}{2}}}$

gdje je: t ? vrijeme potrebno da elektromagnetski val prijeđe udaljenost do cilja i natrag.

Indeks prelamanja zraka osnovni je ?imbenik kojim je određena radna brzina vala. To?nost mjerenja ovisi o tome koliko je poznato stvarno stanje atmosfere . Za određivanje stanja atmosfere pri mjerenjima, potrebno je izmjeriti temperaturu zraka, tlak zraka i koli?inu vodene pare , da bi se ?to to?nije odredio indeks prelamanja.

Na osnovi poznavanja radne brzine elektromagnetskog vala, duljina se određuje mjerenjem vremenskog intervala t dvostrukog puta signala . Budu?i da se radi o vrlo malim vremenskim intervalima, oni se moraju odrediti s visokom to?nosti, ?to je zahtjevan tehni?ki zadatak. Na primjer, pri dvostrukom prijelazu duljine od 500 m, vremenski interval signala iznosi oko 3 μs . Ve? nesigurnost u mjerenju vremena od 0,1 ns daje odstupanje duljine od 15 mm . Danas se ve? razvijaju tehnologije koje omogu?uju mjerenje od 10-12 ps .

Samo mjerenje izvodi se tako da se signal od oda?ilja?a odvaja u dva puta: jedan put prema prijemniku izravno (bez prijeloma du?ine ? unutra?nji put), a drugi put vanjski put signala do reflektora i natrag. Ovisno o tehni?kim rje?enjima mjerenja vremenskog signal razlikujemo nekoliko osnovnih na?ina mjerenja du?ina:

• impulsni,
• fazni, te
• frekventni.

Impulsni na?in mjerenja du?ine [ uredi | uredi kod ]

Oda?ilja? zra?i slijed impulsa, pa se du?ina mjeri direktnim mjerenjem vremenskog intervala u kojem impuls prelazi mjernu du?inu. Du?ina se mo?e mjeriti oda?iljanjem jednog impulsa, ali zbog pove?anja to?nosti mjerenja oda?ilje se slijed impulsa. Pri impulsnom na?inu mjerenja, oda?ilja? radi tako da u vrlo kratkom vremenskom intervalu oda?ilje elektromagnetski val do reflektora koji se nalazi na cilju, te ga vra?a natrag prema prijamniku na stajali?tu. Primjenjuje se vidljivo i infracrveno zra?enje. Za vrijeme emisije impulsa veli?ina impulsa treba biti konstantna. Impulsi su modulirani; primjenjuje se amplitudna i frekventna modulacija.

Razvojem laserske tehnologije omogu?eno je mjerenje bez primjene reflektora na cilju. Zraka svjetlosti odbija se od raznih povr?ina (objekata). Primjena takvog na?ina mjerenja je kod kra?ih duljina.

Impulsni na?in mjerenja ima zna?ajnu primjenu pri mjerenju kratkih du?ina zbog vi?e prednosti, a to su:

• vrlo kratko trajanje mjerenja,
• duljina se dobiva direktno i jednozna?no,
• uz optiku jednakih dimenzija ve?i je doseg nego kod faznog na?ina mjerenja, te
• mogu?a su mjerenja kratkih du?ina bez reflektora na cilju.

Fazni na?in mjerenja du?ine [ uredi | uredi kod ]

Osnova faznog na?ina mjerenja du?ina je posredan na?in mjerenja vremenskog intervala na osnovi mjerenja fazne razlike odaslanog i primljenog signala. Kod mjerenja faznim na?inom oda?ilja? kontinuirano, za vrijeme mjerenja emitira modulirane svjetlosne valove ili valove mikrovalnog podru?ja. Na osnovi usporedbe razlika faza dvaju signala u jednom trenutku u mjera?u faze (od kojih jedan prelazi du?inu u oba smjera), dobivamo osnovnu informaciju o du?ini.

Elektroni?ko mjerenje du?ina faznim na?inom mo?emo usporediti s mehani?kim mjerenjem du?ina pomo?u vrpce. Pri mehani?kom mjerenju broji se koliko puta mjerna jedinica (du?ina vrpce) ide u ukupnu du?inu i o?itava se ostatak du?ine. Kod elektroni?kog mjerenja broj ?vrpci“ je nepoznat. Problem se rje?ava u kombinaciji primjene ve?eg broja kori?tenja frekvencije (grubo mjerenje) za mjerenja, a za fino mjerenje koristi se najvi?a frekvencija.

Elektroopti?ki daljinomjeri [ uredi | uredi kod ]

Elektroopti?ki daljinomjeri mjere du?inu emisijom vidljive ili nevidljive infracrvene svjetlosti . Za takvo mjerenje potrebno je opti?ko dogledanje instrumenta na stajali?tu i to?ke cilja. Na cilj se postavlja reflektor, koji vra?a zraku do prijamnika u instrumentu. U upotrebi su impulsni i fazni elektroopti?ki daljinomjeri. Impulsni na?in mjerenja du?ina omogu?uje mjerenje du?ina bez reflektora na cilju. Dovoljan je jedan sna?an impuls kako bi se du?ina jednozna?no izmjerila s centimetarskom to?nosti. Primjenjuje se kod mjerenja du?ina do nepristupa?nih to?aka, mjerenja profila u tunelu , podzemnim prostorijama, kamenolomima, ?eli?nih postrojenja i dr.

Izvori zra?enja [ uredi | uredi kod ]

Izvori zra?enja koji se primjenjuju mogu biti koherentni i nekoherentni. Predstavnik nekoherentnog zra?enja bila je elektri?na ?arulja . Danju je tim izvorom postignut doseg do 5 km, a no?u do 15 km. Ovaj izvor zra?enja je zamijenjen.

U razvoju elektroopti?kih daljinomjera prekretnica je nastala otkri?em i primjenom luminiscentne diode kao izvora zra?enja. Primjenjuje se galij - arsenid (GaAs) dioda, kao izvor zra?enja valne duljine od 890 do 950 μm ( infracrvena svjetlost ).

Laseri isto slu?e kao izvor koherentnog zra?enja. Za poja?anje svjetlosti slu?i aktivno sredstvo koje se nalazi u rezonatoru i koje uz dovođenje energije izvana poja?ava opti?ke oscilacije vala u uskome spektralnom podru?ju, ovisno o kori?tenom sredstvu. Kao aktivna sredstva primijenjena su ?vrsta tijela kristalne ili amorfne strukture, teku?ine i plinovi. Zasebnu grupu ?ine poluvodi?ki laseri (GaAs ? laser). Danas se primjenom lasera mogu izmjeriti du?ine i do 300 m bez kori?tenja reflektora na cilju. Lasersko zra?enje se primjenjuje u gotovo svim geodetskim instrumentima u sigurnosnim granicama do 1 mW (prema međunarodnim standardima). Iako je snaga lasera vrlo mala, potrebna je oprezna primjena i izbjegavanje promatranja laserskog izvora, jer djelovanje na mre?nicu ljudskog oka nije jo? dovoljno istra?eno.

Elektroopti?ke daljinomjere potrebno je ispitivati i usmjeriti ih. U ovla?tenom elektroni?kom laboratoriju potrebno je vrlo to?no izmjeriti ili namjestiti frekvenciju u elektroopti?kom daljinomjeru, kao i ve?i dio drugih pogrje?aka elektroni?ke prirode. Osim laboratorijskog ispitivanja, daljinomjeri se ispituju i u terenskim uvjetima, na tzv. bazama i to preko cijelog dosega daljinomjera.

Osnovne korekcije i redukcije duljina [ uredi | uredi kod ]

Korekcije i redukcije duljina mogu se ra??laniti na:

• adicijske korekcije i korekcije zbog odstupanja mjerne frekvencije,
• korekcije zbog prolaza signala kroz razli?ite slojeve atmosfere,
• redukciju kose duljine na vodoravnu ravninu, te
• redukciju duljine na referentni elipsoid.

Adicijska korekcija i korekcija zbog odstupanja mjerne frekvencije [ uredi | uredi kod ]

Adicijska korekcija uzrokovana je građom instrumenata i reflektora. Ukupna poznata adicijska korekcija ( e - udio adicije instrumenta, r ? udio adicije reflektora) uzima se u obzir ve? kod proizvođa?a, te je potrebno uvesti korekciju ako se koristi reflektor drugih proizvođa?a.

Meteorolo?ka i atmosferska korekcija [ uredi | uredi kod ]

Svaki elektroopti?ki daljinomjer umjeren je u tvornici na određenu radnu brzinu za indeks prelamanja referentne atmosfere. Svako odstupanje stanja atmosfere od referentne dat ?e pogre?ku duljine. Zbog navedenog, potrebno je određivanje srednjeg indeksa prelamanja atmosfere, u kojoj mjerimo; uvodi se tzv. brzinska korekcija duljine. Na terenu (na stajali?tu i na cilju) izmjeri se trenuta?na temperatura i tlak zraka , te se iz tih podataka u mikrora?unalu instrumenta ra?una korektivni podatak, tzv. faktor mjerila. Također, korektivni se podatak na temelju temperature i tlaka zraka mo?e is?itati i iz dijagrama (u mikrora?unalu).

Određivanje polo?aja to?aka [ uredi | uredi kod ]

Polo?aj to?ke u ravnini određen je s dvije veli?ine, a to su u pravokutnom koordinatnom sustavu apscisa i ordinata, odnosno koordinate to?ke (x, y). Takvo snimanje detalja spada u ortogonalnu metodu. U polarnom sustavu, gdje je ishodi?te pol, veli?ine su duljina i orijentirani pravac (mjereni kut). Ovakav na?in snimanja detalja naziva se polarna metoda. Ako se u geodetskoj izmjeri sa stajali?ta instrumenta određuju dvije dimenzije, govorimo o 2D (dvodimenziomalnom) određivanju koordinata.

Za prostorni polo?aj to?ke potrebna je i tre?a koordinata (z). Tada se određuju tri dimenzije to?ke, te govorimo o 3D (trodimenzionalnom) određivanju koordinata. Instrumenti kojima se određuje trodimenzionalni polo?aj opa?ane to?ke, istovremenim određivanjem koordinata ubrzavaju tok mjerenja, a nazivaju se tahimetri (totalne stanice). Krajem 19. stolje?a razvili su se opti?ki tahimetri koji su u to vrijeme unaprijedili geodetska mjerenja . Krajem 1960-ih opti?ke tahimetre zamijenili su elektroni?ki tahimetri. Posebna zna?ajka u njihovom razvitku imala je primjena automatske registracije podataka, uvođenje mikroprocesora u instrument, automatizacija kompletnog mjernog procesa uz odgovaraju?u programsku podr?ku. Takvi tahimetri danas se nazivaju totalne stanice ili mjerne stanice. U prakti?noj primjeni danas, postoje i drugi nazivi zavisno o konstrukciji: automatski tahimetar, servotahimetar, robottahimetar ili motorizirani ra?unalni tahimetar s automatskim viziranjem.

Potpuno nove tehnologije za određivanje polo?aja to?ke na Zemlji razvijene su sustavom opa?anja, kori?tenjem umjetnih satelita koji kru?e u orbiti. Rezultati mjerenja su trodimenzionalne koordinate u geocentri?nom koordinatnom sustavu. Sustav za određivanje koordinata na Zemlji kori?tenjem umjetnih satelita naziva se globalni pozicijski sustav (GPS). Primjena GPS-a iz temelja je promijenio klasi?ni geodetski postupak. Geocentri?ne koordinate mogu se odrediti neposrednim opa?anjem satelita na bilo kojem mjestu gdje je mogu? prijem satelitskog signala.

Razvoj totalnih stanica [ uredi | uredi kod ]

Opti?ki tahimetri [ uredi | uredi kod ]

Opti?ki tahimetri građeni su na osnovi opti?kog teodolita i opti?kog daljinomjera. Najjednostavniji opti?ki tahimetar je opti?ki teodolit koji na nitnom kri?u dalekozora ima daljinomjerne crtice. Takav tip tahimetra zahtijeva ra?unanje reducirane duljine i visinske razlike, te se rabi za pomo?ne radove. Konstruktivni razvoj tahimetara u daljnjem periodu kretao se k tome da se na neki na?in automatski dobije reducirana duljina.

Razvili su se autoredukcijski tahimetri s nitima. Daljinomjerna jedinica temelji se na principu mjerenja Reichenbachovim daljinomjerom. Pri mjerenju nagnutim dalekozorom, automatski se smanjuje razmak daljinomjernih niti, te se ostvaruje autoredukcija duljine. Autoredukcijski daljinomjeri s nitima vi?e se ne proizvode. Zamijenili su ih elektroni?ki tahimetri zbog mogu?nosti automatske registracije podataka i povezivanja s ra?unalom .

Elektroni?ki tahimetri [ uredi | uredi kod ]

Elektroni?ki tahimetri su geodetski instrumenti s elektroni?kim o?itavanjem vodoravnog i okomitog kruga, elektroopti?kim mjerenjem du?ina, te automatskom registracijom mjerenih podataka. Sastavljeni su od tri osnovne jedinice: elektroni?kog teodolita, elektroopti?kog daljinomjera i mikroprocesora . Po?etak razvoja elektroni?ke tahimetrije zapo?inje s pojavom elektroni?kog daljinomjera WILD DI 10 (1968.), koji se osim samostalne primjene kao daljinomjer mogao, pomo?u mehani?kog adaptera, postaviti na opti?ke teodolite. Kombinacijom sa sekundnim teodolitom T2 dobiven je precizni tahimetar s mogu?no??u mjerenja du?ina do 3000 m, sa standardnim odstupanjem do 1 cm u podru?ju do 1000 m.

Od 1970-ih zapo?inje dinami?an razvoj elektroni?kih daljinomjera kratkog dosega i time elektroni?kih tahimetara. Posebno zna?enje u njihovom razvoju imala je primjena automatske registracije podataka, uvođenje mikroprocesora i automatizacija cijeloga mjernog procesa. Uz paralelan razvoj elektroni?kih ra?unala i programske podr?ke te elektroni?kih crta?a stvoreni su uvjeti za ostvarenje neprekinutog automatskog toka podataka ? od mjerenja na terenu do kona?nih rezultata u digitalnom ili analognom obliku.

Totalna stanica [ uredi | uredi kod ]

?elja da se mjerno-tehni?ke operacije na terenu svedu na viziranje to?ke, a zatim da se sve prepusti mikroprocesoru , zapo?inje se ostvarivati u razvojnim laboratorijima proizvođa?a instrumenata. Sljede?i korak u razvoju bio je primjena mikroprocesora u grani instrumenata, koja ?e omogu?iti daljnju automatizaciju mjernog procesa na osnovi ra?unanja i automatski provedenih korekcija, te rezultat tih mjerenja memorirati. Prema toj svestranoj funkciji elektroni?ki tahimetri nazvani su i totalne stanice.

U prvo vrijeme totalne stanice izrađivale su se modularno; kao poseban modul bio je elektroni?ki teodolit, poseban modul elektroopti?ki daljinomjer, te poseban modul memorija, tj. ra?unalo . Poslije toga izrađivali su se tako da jedan modul bio elektroni?ki teodolit i elektroopti?ki daljinomjer, a drugi modul ra?unalo. U dana?nje vrijeme totalne stanice izrađuju se integrirano, tj. u jednom modulu su elektroni?ki teodolit, elektroopti?ki daljinomjer i unutarnja memorija s ra?unalom.

Prednosti i nedostaci [ uredi | uredi kod ]

Prakti?nost i prednosti totalnih su:

• veliki doseg daljinomjera,
• velika to?nost mjerenja pravaca ( kutova ) i duljina ,
• kratko vrijeme trajanja jednog mjerenja,
• veliki izbor programa za funkcioniranje totalne stanice i ?iroka primjena u geodetskim mjerenjima,
• veliki kapacitet pohranjivanja mjernih podataka, te
• veliki broj mjerenja po jednom punjenju akumulatora.

Po?etkom 1990-ih po?inju se razvijati motorizirane totalne stanice s automatskim tra?enjem reflektora. Taj su sustav proizvođa?i nazvali ?jedan ?ovjek-mjerni sustav“ ( eng. on-man-system ), kod kojeg vi?e nije potreban pomo?nik za dr?anje reflektora. Mjeritelj, uz svoj posao, preuzima i ulogu dr?anja reflektora, te s to?ke na koju se mjeri instrumentu daje zapovijedi (upute), ?to treba mjeriti radiovezom preko upravlja?ke jedinice. Tako mjeritelj mo?e u terensko ra?unalo unijeti i sve informacije o mjernoj to?ki, koje su potrebne za zemlji?ni informacijski sustav tj. geoinformacijski sustav. To je princip tzv. kodirane izmjere detalja. Danas je kod svih totalnih stanica ostvaren neprekinuti digitalni tok podataka iz mjernog instrumenta u ra?unalo i obrnuto, a pod time se podrazumijeva automatska digitalna registracija (zapis, pohranjivanje) mjerenja, daljnja obrada podataka i prikaz rezultata.

Podjela totalnih stanica [ uredi | uredi kod ]

Pri podjeli totalnih stanica, osim to?nosti, uzima se u obzir i op?a u?inkovitost i mogu?nost, tj. funkcionalnost instrumenata. Prema tome, totalne stanice dijele se u ?etiri skupine:

• jednostavne totalne stanice,
• standardne totalne stanice,
• univerzalne totalne stanice i
• precizne totalne stanice.

Jednostavne totalne stanice [ uredi | uredi kod ]

Jednostavne totalne stanice su geodetski instrumenti za lokalne geodetske radove (snimanje i iskol?enja) manje to?nosti. Pri njihovoj konstrukciji i razvoju posebna se pozornost obratila jednostavnosti rukovanja. Tipkovnica i su?elje - zaslon naj?e??e su samo u prvom polo?aju dalekozora. Mnogi od njih otporni su na pra?inu i vodu.

Standardne totalne stanice [ uredi | uredi kod ]

Za razliku od jednostavnih totalnih stanica, standardni elektroni?ki tahimetri su to?niji, imaju kompleksniji ugrađeni softver za primjenu na terenu, ve?i pokaziva? u oba polo?aja dalekozora i vi?e pribora. Imaju mogu?nost velikog izbora razli?itih softverskih paketa, a u neke se mogu unijeti i vlastiti programski paketi. Naj?e??e imaju dvoosne kompenzatore, pri ?emu ?esto kompenzator slu?i za postavljanje instrumenta u vodoravan polo?aj. Kod ve?ine tahimetara iz ove skupine mogu se izabrati razli?iti programi za mjerenje du?ina:

• standardno mjerenje,
• kontinuirano mjerenje,
• brzo mjerenje,
• iskol?enje ( eng. tracking ), te
• mjerenje du?ina bez reflektora.

Univerzalne totalne stanice [ uredi | uredi kod ]

Univerzalne totalne stanice su motorizirane stanice s osjetilima (senzorima), koji uglavnom ne rade to?nije od standardnih tahimetara. Rade automatski, pa mjerne zadatke mogu obaviti br?e i s manje osoblja (tro?ka). Osim toga, mogu?e je mjerenje i na pokretne ciljeve. Bitna karakteristika im je da imaju ugrađene motore , koji omogu?uju djelomi?no automatiziran ili potpuno automatiziran rad.

Djelomi?no automatizirane univerzalne stanice [ uredi | uredi kod ]

Kod tih stanica omogu?eno je da se dalekozor u drugi polo?aj postavi automatski pomo?u motora u nekom određenom smjeru prema ciljnoj to?ki, a mjeritelj samo dodatno precizno vizira na ciljnu to?ku.

Potpuno automatizirane univerzalne stanice [ uredi | uredi kod ]

Pri automatskom radu uz pomo? motora i osjetila (senzora) mo?e se automatsko pronalaziti reflektor na ciljnoj to?ki. Pomo?u tog sustava mogu?e je grubo pronala?enje reflektora i pra?enje reflektora koji se kre?e. To omogu?uje opa?anje i na pokretne ciljeve, ?to prije nije bilo izvedivo.

Precizne totalne stanice [ uredi | uredi kod ]

Precizne totalne stanice imaju namjenu, kao ?to im i samo ime ka?e, da se s njima ?to preciznije mjeri.

Građa totalnih stanica [ uredi | uredi kod ]

U zadnje vrijeme znatno su se razvili svi tipovi totalnih stanica. Ve?im brojem totalnih stanica mo?e se upravljati preko serijskog su?elja kao ?to je RS232, ?e??e preko PCMCIA, a danas radiovezom ( bluetoothom ) ili preko softvera u stanici. Sve totalne stanice imaju kompleksne softvere u izborniku za redukcije, transformaciju i daljnju obradu podataka, te korisnik mo?e razviti svoj softver i unijeti ga u stanicu. Osim mjerenja du?ina do reflektora ili refleksne folije, koaksijalnim stanicama mo?e se mjeriti i bez reflektora, naj?e??e do 150, a neki i do 250 m. U velikom izboru pribora nalazi se laserski visak, upravljaju?a svjetlost ( eng. position light ), grafi?ki terenski zapisnik i drugo, a upravljanje i dijagnostika pogre?aka u instrumentu mo?e se obaviti bluetoothom te telefonski ( Internetom ).

?iroko podru?je rada u mjerenju zauzimaju mjerenja pomo?u elektri?nih osjetila (senzora) neelektri?nih veli?ina, a tome se pribrajaju i geometrijske veli?ine, koje mjeritelj sa stanicom određuje. U tom smislu, moderni tahimetar je vi?eosjetilni ( eng. multisensoric ) sustav, sastavljen od opti?kih, mehani?kih i elektroni?kih dijelova. Instrumentom upravlja jedan ili vi?e mikroprocesora, koji obavljaju razli?ite zadatke. Osjetila (senzori) u stanici mogu biti geodetska i pomo?na osjetila.

Geodetska osjetila [ uredi | uredi kod ]

Geodetska osjetila (senzori) određuju sljede?e geodetske veli?ine:

• vodoravni kut,
• okomiti kut, te
• kosu duljinu.

Sastoje se od CCD-elemenata, fotodioda , luminiscentnih dioda, faznog mjera?a i dr.

Pomo?na osjetila [ uredi | uredi kod ]

Pomo?na osjetila (senzori) mjere nagib vertikalne osi stanice, temperaturu u instrumentu, temperaturu i tlak zraka , napon akumulatora, odstupanje cilja od opti?ke osi dalekozora (pri automatskom viziranju na cilj) i drugo.

Geodetske mjerne veli?ine u totalnim stanicama sastoje se od originalnih (izravnih ili ?istih) mjerenih veli?ina, mjerenja s pomo?nih osjetila i geometrijsko-fizikalnih korekcija. Na temelju mjerenja s pomo?nih osjetila i geometrijsko-fizikalnih korekcija, popravljaju se originalne mjerene vrijednosti i prikazuju se na pokaziva?u stanice. Osim mjerenja za korekturne veli?ine, pomo?na osjetila u tahimetrima imaju ulogu i pretvaranja upravlja?kih zapovijedi iz digitalne ili analogne elektri?ne forme u mehani?ki rad ili svjetlost. Osjetila daju zapovijedi za pokretanje motora, za pretvaranje u mehani?ki rad ili daju zapovijedi za oda?iljanje svjetlosti za osvjetljavanje niti u vidnom polju. Također, daju zapovijedi za osvjetljavanje pokaziva?a, za upravlja?ku svjetlost i drugo. Za pokretanje dalekozora upotrebljavaju se elektroni?ki upravljani istosmjerni motori i kora?ni (servo) motori.

Dijelovi totalne stanice [ uredi | uredi kod ]

Dijelovi totalne stanice su:

• mehani?ki dijelovi,
• opti?ki dijelovi,
• izvori energije (akumulatori),
• tipkovnica,
• su?elje ? zaslon,
• memorija i
• softver.

Mehani?ki dijelovi sastoje se od osovina, le?aja za osovine , stezaljki, finog pogona, motora i dijelova ku?i?ta. Opti?ki dijelovi sastoje se od le?a , prizama, filtara i djelitelja svjetlosti. Postoje razli?ite programske podr?ke kao ?to su softver za pogon sustava stanice, softver za primjenu pri mjerenju i korisni?ka (specifi?na) programska podr?ka.

Kompenzatori u totalnim stanicama [ uredi | uredi kod ]

Kompenzatori u totalnim stanicama mjere nagib vertikalne osi stanice. Kod opti?kih teodolita oni imaju ulogu da odmah kompenziraju (isprave) utjecaj nagiba vertikalne osi na o?itanje vertikalnog kruga, te se odmah dobiva njegovo ispravljeno o?itanje. Kod totalnih stanica za kompenzatore bi bilo pravilnije da se nazivaju mjera?i nagiba vertikalne osi tahimetra. Kompenzatorom izmjereni nagib vertikalne osi kod tahimetara ra?unski se uzima u obzir pri o?itanju vertikalnog kruga.

Ako kompenzator mjeri i u smjeru vodoravne osi tahimetra, pomo?u tog kompenzatora mo?e se uzeti u obzir utjecaj nagiba vertikalne osi instrumenta u smjeru vodoravne osi na o?itanje vodoravnog kruga (naro?ito va?no kod strmih vizura). Takvi kompenzatori koji mjere nagib vertikalne osi u smjeru vizurne osi i u smjeru vodoravne osi nazivaju se dvoosni kompenzatori. Kompenzatori koji mjere samo nagib vertikalne osi u smjeru vizurne osi nazivaju se jednoosni kompenzatori. Danas gotovo sve totalne stanice imaju dvoosne kompenzatore.

Poslije pribli?nog postavljanja tahimetra u vodoravan polo?aj kru?nom libelom , zahvaljuju?i kompenzatorima dobiva se o?itanje vodoravnog i okomitog kruga kao da je instrument gotovo to?no postavljen u vodoravan polo?aj. Proizvođa?i geodetskih instrumenata ve?inom vi?e ne ugrađuju cijevne libele, nego se funkcija cijevne libele zamjenjuje dvoosnim kompenzatorima (na zaslonu se pokazuje ?digitalna libela“). Za kompenzatore (mjera?e nagiba vertikalne osi) upotrebljavaju se teku?ine ili mehani?ka njihala ( visak ). Razina teku?ine postavlja se vodoravno, tj. okomito na smjer vertikale. Kad instrument nije postavljen u vodoravan polo?aj, svjetlost prolazi kroz teku?inu kao kroz klin i lomi se, a jo? je bolje ako svjetlost dolazi s donje strane teku?ine, pa na gornjoj strani plohe dolazi do totalne refleksije. Tada je pomak zrake svjetlosti ve?i, ?to omogu?uje to?nije određivanje nagiba vertikalne osi tahimetra.

Za kompenzatore se upotrebljava i mehani?ko njihalo (visak), u spoju sa zavojnicama ili kondenzatorima, međutim, ve?ina proizvođa?a za kompenzatore upotrebljava teku?inu. ^[3]

Izvori [ uredi | uredi kod ]

Vanjske poveznice [ uredi | uredi kod ]

Zajedni?ki poslu?itelj ima jo? gradiva o temi Totalna stanica

• Upotreba totalne stanice   Arhivirana ina?ica izvorne stranice od 21. listopada 2011. ( Wayback Machine )