Pio iz Pietrelcine

Sveti Pio iz Pietrelcine
Rođen	25. svibnja 1887. ; Pietrelcina
Preminuo	23. rujna 1968. ; San Giovanni Rotondo
Beatificiran	2. svibnja 1999.
Kanoniziran	16. lipnja 2002.
Spomendan	23. rujna
Za?titnik zanimanja	slu?itelja civilne vojne slu?be, katoli?kih mladi?a
	Portal o kr??anstvu

Sveti Pio iz Pietrelcine ( Pietrelcina , 25. svibnja 1887. ? San Giovanni Rotondo , 23. rujna 1968. ), poznatiji kao Padre Pio ili otac Pio , talijanski je katoli?ki sve?enik , kapucin i svetac . Tijelo mu je ostalo neraspadnuto do danas. ^[1]

?ivotopis [ uredi | uredi kod ]

Djetinjstvo i mladena?tvo [ uredi | uredi kod ]

Rođen je 25. svibnja 1887. godine u Pietrelcini, u pokrajini Campania u Italiji od roditelja Gracija Forgione i majke Marije Josipe rođ. De Nunzio. Ve? je sljede?eg dana kr?ten i nadjenuto mu je ime Franjo ( Francesco ).

Djetinjstvo i mladena?ku dob pro?ivio je u vedrom i mirnom okoli?u: u ku?i, crkvi, na poljima i ne?to kasnije u ?koli. U dvanaestoj godini primio je sakrament krizme i prvu pri?est . Sa ?esnaest godina, 6. sije?nja 1903. godine, ulazi u novicijat Manje bra?e Kapucina u Marcane. Obukav?i redovni?ko odijelo nadjenuli su mu ime brat Pio. Uspje?no zavr?iv?i godinu novicijata, vremena preispitivanja sebe i svoje odluke o tome mo?e li ustrajati u Redu kapucina, polo?io je privremene redovni?ke zavjete, a potom, 27. sije?nja 1907. godine i do?ivotne zavjete.

Zrela dob [ uredi | uredi kod ]

Za sve?enika je zaređen 10. kolovoza 1910. godine u katedrali u Beneventu. Radi zdravstvenih razloga ostao je kod svojih u Pietrelcini do 1916. godine. U rujnu iste godine, poslan je u samostan u San Giovanni Rotondo i tu ostaje, uz kra?e prijekide, sve do smrti pru?aju?i ljudima primjer uzornog redovnika .

Dana 5. kolovoza 1918. godine na sebe prima znakove muke Gospodinove . Ljudi oko njega svjedoci su ovih ?udesnih znakova te mnogih drugih karizmatskih darova koje je primio od Boga. Raspaljen ljubavlju prema Bogu i bli?njima, otac Pio je ?ivio puninu svoga zvanja doprinose?i svojim slu?enjem spasenju ?ovjeka kroz posebno poslanje koje je obilje?ilo ?itav njegov ?ivot.

Ostvarivao je svoj ?ivotni program pomo?u triju sredstava: sebedarnim predanjem u vođenju du?a, sakramentalnim pomirenjem ljudi s Bogom i slu?enjem svete mise . Sveta misa je za njega predstavljala vrhunac i puninu duhovnosti. Na socijalnom ili dru?tvenom podru?ju otac Pio se zalagao oko ubla?ivanja patnji mnogih obitelji, posebno bolesnih i siroma?nih. U tu je svrhu utemeljio "Casa Sollievo della Sofferenza", tj. izgradnjom "Ku?a za ubla?avanje patnji" koja je otvorena 5. svibnja 1956. godine i u to vrijeme bila je najsuvremenije uređena bolnica u Italiji.

Na duhovnom planu je po?eo okupljati molitvene skupine ve? 1940. godine, ali svoj procvat skupine su zadobile između 1947. i 1950. godine s crkvenim odobrenjem i podr?kom pape Pija XII. Fra Pio je svoje molitvene skupine prozvao "Rasadi?te vjere i ognji?te ljubavi". Kasnije ?e ih papa Pavao VI. nazvati "velika rijeka ljudi koji mole".

Jo? od svoje mladosti otac Pio nije bio nikada posebno dobrog zdravlja, posebno ne u posljednjim godinama svojega ?ivota. Smrt ga je zatekla vedrog raspolo?enja, 23. rujna 1968. godine u dobi od 81 godine. Njegov ?ivot je bio obilje?en patnjom, jer ga je Bog htio pridru?iti bolima i patnjama ljudi i Isusa Krista za spasenje svijeta. To se nije o?itovalo samo po stigmama , tj. po Isusovim ranama, nego i u cjelokupnom njegovom ?ivotu.

Papa Pavao VI. u svom nagovoru vi?im redovni?kim poglavarima kapucinskog Reda je istaknuo veliku popularnost oca Pija rekav?i:

≫Gledajte koliku je popularnost stekao, koliko je mno?tvo ljudi okupio oko sebe! Za?to? Zar zato ?to je bio veliki mislilac? Ili mo?da zato ?to je bio veliki u?enjak? Ili mo?da zbog toga ?to je imao velika sredstva na raspolaganju? Ne! To je zato ?to je ponizno slu?io svete mise , ?to je ispovijedao od jutra do ve?eri i zato, ?to je ;ka?em to odgovorno!; bio predstavnik otiska rana na?ega Gospodina. Bio je ?ovjek molitve i patnje.≪

( papa Pavao VI. )

Nakon smrti [ uredi | uredi kod ]

Ve? za vrijeme zemaljskoga ?ivota u?ivao je veliku popularnost svetosti zbog svojih kreposti i svoga duha molitve, zbog ?rtava i jer se potpuno posvetio dobru svih du?a. U godinama poslije smrti sve vi?e se ?irio glas o njegovoj svetosti i o ?udesima koja su se događala po njegovom zagovoru. Ta ?injenica je postala nezaobilazni crkveni fenomen koji se pro?irio po cijelom svijetu i u svim slojevima ljudi. Tako Bog otkriva Crkvi ?elju, da ga proglasi i na zemlji njegovim vjernim Slugom. Nije pro?lo mnogo vremena i kapucinski Red je pokrenuo korake prema propisima crkvenoga prava za po?etak procesa za njegovo progla?enje bla?enim i svetim.

Nakon utvrđenih ?injenica koje su se tra?ile, Crkva je Pija proglasila bla?enim 2. svibnja 1999. godine na Trgu sv. Petra u Rimu . Obred progla?enja oca Pija bla?enim predvodio je papa Ivan Pavao II. , ali niti dva najve?a trga u Rimu, Svetog Petra i Svetog Ivana Lateranskog, nisu mogli primiti sve hodo?asnike koji su za tu prigodu do?li u Rim . Isti je Papa 16. lipnja 2002. godine oca Pija proglasio svetim, a njegov se blagdan liturgijski slavi 23. rujna .

Kritike [ uredi | uredi kod ]

Zbog neobi?nih sposobnosti za koje se tvrdilo da ih Pio posjeduje, Sveta Stolica je pokrenutala brojne istrage. Mjesni nadbiskup Pasquale Gagliardi nije vjerovao u Pijina navodna ?uda, tvrde?i da su ga njegova bra?a kapucini iskori?tavali s ciljem stjecanja financijske dobiti. Kada je Pio XI. izabran za Papu 1922. godine, Sveta Stolica je postala iznimno sumnji?ava te je podvrgnula Pija brojnim istragama.

Sveta Stolica nametnula je Piju brojne zabrane s ciljem smanjivanja njegove eksponiranosti u javnosti i to: zabrane slu?enja mise za javnost, blagoslova ljudi, odgovaranja na pisma, javnog pokazivanja stigmi te razgovaranja s Benedettom, njegovim duhovnikom. Kada je Sveta Stolica naredila da se Pio preseli u samostan u sjevernoj Italiji, lokalni mje?tani su po?eli prosvjedovati ?to je nagnalo Svetu Stolicu da na kraju odustane od prvotnoga zahtjeva te da dozvoli Piju da i dalje nastavi ?ivjeti u istom samostanu. Od 1921. do 1922. godine Piju je bilo zabranjeno javno obavljanje sve?eni?ke du?nosti, uklju?uju?i ispovijedanje i slavljenje mise. Od 1924. do 1931. godine Sveta Stolica je u slu?benim izjavama o?tro negirala da su događaji ?ivotu oca Pija bili povezani s nadnaravnim.

Osniva? milanskog katoli?kog sveu?ili?ta Presvetog Srca, lije?nik i psiholog, fratar Agostino Gemelli jednom se na nekoliko minuta susreo s Pijom koji mu tada nije dozvolio da pregleda njegove stigme. Prema Gemelliju, iako pismeni dokaz o tome ne postoji, Pio je bio "neuk psihopat sklon samoozljeđivanju koji iskori?tava lakovjernost ljudi." Gemelli je nagađao da je Pio dr?ao svoje rane otvorenima uz pomo? kiseline zbog ?ega je morao zavijati rane u gazu te je redovito nosio rukavice. Prema vjernicima, ali i lije?nicima koji su pregledavali rane u vi?e navrata, njegova krvarenja su se nastavila narednih 50 godina te su se rane zatvorile svega nekoliko sati nakon njegove smrti.

Godine 1933. papa Pio XI. naredio je da se ocu Piju ukloni zabrana koja mu je onemogu?avala javno slavljenje mise. Papa je izjavio: "Ja se nisam lo?e postavio prema Piju, ali sam bio lo?e informiran." Naredne godine, Pio je dobio pravo ispovijedati, kao i po?asnu papinu dozvolu za propovijedanje iako nikada nije polo?io ispit za dobivanje licence propovjednika. Papa Pio XII., koji je stupio u slu?bu 1939. godine, poticao je vjernike da posje?uju oca Pija.

Godine 1940., Pio je zapo?eo s ostvarivanjem planova za otvaranje bolnice u San Giovanni Rotondnou, koja je trebala biti nazvana "Casa Sollievo della Sofferenza". Bolnica je naposljetku otvorena 1956. Britanska humanitaraka i novinara Barbara Ward je odigrala zna?ajnu ulogu u prikupljanju nov?anih sredstava za ovaj projekt, osigurav?i zajam Administracije Ujedinjenih naroda za rehabilitaciju (UNRRA) u iznosu od $325.000 (cca. $2,800.000 2016. godine). Kako bi mogao upravljati bolnicom, Papa Pio XII. je 1957. godine oca Pija odrije?io redovni?kog zavjeta siroma?tva, no kriti?ari su iskoristili ovaj projekt kako bi ga napali, optu?uju?i ga za pronevjeru novca.

Papa Pavao VI. (Papa od 1963. do 1978. godine), je sredinom 1960-ih odbacio sve optu?be upu?ene na ra?un oca Pija.

Godine 1947. mladi poljski sve?enik Karol Jozef Wojtyla (kasnije papa Ivan Pavao II.), posjetio je Pija koji ga je tom prilikom ispovjedio. Austrijski kardinal Alfons Stickler rekao je kako mu je Wojtyla povjerio da mu je otac Pio tijekom susreta rekao da ?e se jednog dana uspeti na "najvi?i polo?aj u Crkvi, iako ti je potreban daljnji razvoj." Kardinal Stickler također je izjavio da je Wojtyla vjerovao kako se ovo proro?anstvo ispunilo kada je postao kardinal. Osobni tajnik pape Ivana Pavla II., Stanisław Dziwisz, negira istinitost Sticklerovih tvrdnji, dok George Weigel u svojoj biografiji "Svjedok u nadu" spominje susret, ali ne i navodno proro?anstvo.

Literatura [ uredi | uredi kod ]

Pater Derobert, Otac Pio proziran Bogom , Zagreb, 2010.
Georges Huber, Odlazi Sotono! , đakovo, 1997.
P. Stefano Manelli, Mihael Cukove?ki, Padre Pio , Beograd, 1985.
Alessandro da Ripabottoni, Otac Pio iz Pietrelcine - Cirenac svih nas , Zagreb, 2006.
Marija Rosso (prir.), Sv. Padre Pio , Zagreb
Marija Winowska, Pravo lice oca Pija , Zagreb, 2000. (audio knjiga)
Henrieta Zajec, Otac Pio iz Pietrelcine - mistik 20. stolje?a , Zagreb, 2007.