Suhoj
Su-27
(
NATO
naziv: "Flanker") je mlazni borbeni
lovac
koji se prvotno proizvodio u
SSSR
-u a dizajnirala ga je tvrtka
Suhoj
. Razvijan je kako bi SSSR imao zrakoplov koji se mogao nositi s novim ameri?kim lovcima i presreta?ima (
F-15 Eagle
,
F-16 Fighting Falcon
,
F/A-18 Hornet
)a to je trebao ?initi pomo?u svog velikog dometa, jakog naoru?anja i velike sposobnosti manevriranja.
1969.
USAF
je odabrao
McDonnell Douglasov F-15
kao pobjednika u natje?aju za novi lova?ki avion. Suo?eni s prijetnjom koju im je taj novi zrakoplov predstavljao, sovjetske vlasti su ubrzo izdale zahtjev za razvoj novog lovca koji bi mogao konkurirati ameri?koj prijetnji. PFI projekt (Perspektivnyi Frontovi Istrebitel ? Budu?i Frontalni Lovac) je primarno bio dizajniran kao dalekometni presreta? koji bi zamijenio zrakoplove poput
Tu-128
,
Su-15
i
Jak-28
P. Sekundarna uloga mu se odnosila na eskort dalekometnih juri?nika poput
Suhoja Su-24
, ili upad u dubinu neprijateljskog teritorija kako bi napao neprijateljske zra?ne tankere i
AWACS
zrakoplove. PFI zahtjevi su tra?ili okretan zrakoplov, maksimalne brzine od 1450 km/h, borbenog radijusa 1700 km (na velikoj visini) i 500 km (na maloj visini.
I
Mikojan
i Suhoj su po?eli s radovima na projektu, a
Jakovljev
koji je također sudjelovao na po?etku je kasnije odustao jer su se posvetili razvoju
Jaka-41
. Suhojev dizajnerski tim je predvodio Yevgeny Ivanov uz pomo? svog zamjenika Olega Samolovicha. Uskoro je postalo o?ito, kako se zahtjevi oko okretnosti i radijusa djelovanja zajedno ne mogu ispuniti te je na intervenciju direkotora MiG-a, Artema Mikojana projekt podijeljen na dva dijela: Laki PFI i Te?ki PFI. Jedan od Mikojanovih dizajnova je bio kompatabilan sa zahtjevom za Lakim PFI-om te ?e kasnije postati
MiG-29
, dok je Suhojev dizajn vi?e odgovarao te?koj ina?ici PFI-a te ?e postati novi zrakoplov oznake T10.
T-10 prototip prilikom testiranja
T10 je bio poprili?no velik zrakoplov, s velikim unutarnjim prostorom za no?enje
goriva
i elektroni?kih sustava. Prvotno je imao dva Saturn-Lyulka AL-21F-3 turbo-mlazna motora s naknadnim izgaranjem koji su razvijali maksimalnih 109,9 kN potiska, a dva usisnika
zraka
su se nalazila ispod trupa. Prvi T10 prototip oznake T10-1 je prvi put poletjelo
10. svibnja
1977.
s pilotom Vladimirom Ilju?inom (sin osniva?a biroa Ilju?in). Drugi prototip, T10-2 je izgubljen
7. svibnja
1978.
a pilot, Yevgeny Solovyev je poginuo prilikom poku?aja katapultiranja. Ukupno su izrađena ?etiri prototipa u Suhojevoj radionici, dok je u dr?avnoj tvornici Komsomolsk izrađeno jo? pet zrakoplova u razdoblju od
1980.
do
1982.
Kako su zapadne obavje?tajne slu?be sve vi?e saznavale o novom zrakoplovu, zamijenjena je stara oznaka RAM-K te je dobio slu?benu
NATO
oznaku Flanker-A. Prototipovi su varirali u detaljima, tako su dva zrakoplova imala Lyulka-Saturn AL-31 motore, a dva su bila u izradi kada je odlu?eno da se zrakoplov redizajnira jer nije zadovoljavao zahtjeve.
T-10 prototip u muzeju u Moninu
Redizajnirana ina?ica je dobila oznaku T10S te je izrađeno oko deset prototipova. Neki su bili sastavljeni iznova, dok su neki bili samo modificirani iz prija?njih T10 prototipova. Ve?ina je na po?etku bila sli?na svojim prethodnicima, a kako je razvoj tekao, tako su na njih ugrađivana nova rije?enja i tehnologije. Razvoj prototipa je tekao dosta te?ko. Prvi T10S prototip (T10S-1) je prvi put poletio
20. travnja
1981 s pilotom Vladimirom Ilju?inom, no zrakoplov je izgubljen zbog problema sa sustavom goriva. Pilot se pritom sigurno katapultirao. Drugi prototip, T10S-2 se raspao u letu
23. prosinca
1981 pri ?emu je poginuo pilot Alexander Komarov, a T10S-7 se također te?ko o?tetio kada je pilot Nikolai Sadovnikov poku?ao rekonstruirati nesre?u drugog prototipa. Unato? velikim o?te?enjima lijevog
krila
, pilot je uspje?no prizemljio zrakoplov. Kasnije je ustanovljeno da su uzrok druge i tre?e nesre?e bila zakrilca na napadnoj ivici krila.
Nakon ?to su rije?eni tehni?ki problemi, pojavili su se problemi oko proizvodnje tako da je
1986.
u slu?bu u?ao samo manji broj produkcijskih zrakoplova oznake Su-27. Pritom je dobio NATO oznaku Flanker-B. Prvi proizvedeni zrakoplovi su se ?esto ozna?avali i kao Su-27S. Dok su se rije?avali problemi oko proizvodnje, neki prototipovi su kori?teni za obaranje rekorda. P-42 je nastao skidanjem sve nepotrebne opreme s T10S-3A. Prilikom jednog leta, popeo se na visinu od 15.000 m za 70,33 s ?ime je za sedam sekundi sru?io rekord koji je prije toga dr?ao
F-15
.
Podvozje Su-27
Produkcijski Su-27S je u velikoj mjeri zadr?ao karakteristike i izgled prethodnih prototipova, no izmjena je bilo a najuo?ljivija je bila ugradnja krila s o?trim a ne zaobljenim rubovima. Osim toga:
vertikalni stabilizatori
su nagnuti unazad tako da su vrhovima bili iznad ispuha, izmijenjeni nosni dio, ve?a zra?na ko?nica iza kokpita i ugrađen je 30 mm Gryazev-Shipunov GSh-30-1 top. Ispred
pilotske kabine
je ugrađen OEPS-27 infracrveni sustav za pra?enje i otkrivanje. U nosu se nalazio puls-doplerski Tikhomirov NIIP N001 radar koji je mogao istovremeno pratiti samo jednu metu no imao je dobar domet i "look-down / shoot-down" mogu?nosti.
Infracrveni sustav za pra?enje i otkrivanje (IRST) na Su-27UB
Ograni?enja
radara
su zna?ila da je Su-27S uglavnom ovisio o kontroli na tlu ili o AWACS zrakoplovima da ga navode, primaju?i podatke preko radio veze. U kasnije proizvedenim Su-27S, u repni produ?etak je ugrađen SPO-15 (L-006) Beryoza ELINT sustav i 32 trostruka izbaciva?a toplinskih mamaca. Uglavnom je bio izrađen od
aluminijskih
legura i u manjoj mjeri od nehrđaju?eg
?eljeza
i
titanija
. Zrakoplovom se upravljalo kroz fly-by-wire sustav. Pilot je sjedio na Zvezda K-36DM sjedalu za katapultiranje, te je imao odli?nu preglednost iz svog kokpita. Avion su pokretala dva Saturn-Lyulka AL-31F motora s naknadnim izgaranjem, maksimalnog potiska 122,8 kN.
Novi zrakoplov je s misijama presretanja zapadnih zrakoplova iznad
Barentsovog mora
zapo?eo
1987.
iz po?etka, dr?e?i se na ve?oj udaljenosti, no
Norve?ki
F-16
piloti su ga uskoro uspjeli fotografirati. U rujnu 1987. se zbio i incident kada se Su-27 previ?e pribli?io Norve?kom
P-3 Orionu
te repom zahvatio njegov propeler; oba zrakoplova su se uspje?no prizemljila. Su-27S je formalno prezentiran zapadu na Pari?kom zrakoplovnom sajmu
1989.
kada je pilot Viktor Puga?ev tom prigodom izveo danas poznati "kobra" manevar. Iako kobra manevar i nije imao neki poseban zna?aj u borbi, zapadni promatra?i su bili iznenađeni manevarskim sposobnostima Su-27. Kako je bio dizajniran kao dalekometni lovac/presreta? za sovjetsku protu-zra?nu obranu, naoru?anje je uglavnom ?inilo ?est BVR
raketa
(za djelovanje izvan vizualnog kontakta) i dvije ili ?etiri rakete kratkog dometa za neposredni dvoboj. Iako je imao dobar IRST sustav i radar dobrog dometa, njegova elektronika je dr?ana inferiornijom u odnosu na zapadne zrakoplove, a ?esto se dovodila u pitanje i njena pouzdanost.
Naoru?anje Suhoja Su-27
Prva generacija Su-27
[
uredi
|
uredi kod
]
Su-27 je bio kompliciran zrakoplov koji je dosta zahtijevao od pilota, stoga je tijekom razvoja T10 i T10S prototipa, Suhoj radio i na izradi dvosjeda za preobuku pilota. Zbog problema i nesre?a s prethodnim prototipovima, razvoj dvosjeda je odgođen sve do ulasaka operativnog jednosjeda u proizvodnju. Prvi prototip dvosjed,
T10U
, je poletio tek u o?ujku 1985. te je u proizvodnju i slu?bu (pod oznakom
Su-27UB
) u?ao dvije godine kasnije; pritom mu je NATO dodijelio oznaku
Flanker-C
. Osim prvih prototipova koji su izrađeni u Suhojevim pogonima u
Moskvi
, serijska proizvodnja se odvijala u dr?avnoj tvornici u
Irkutsku
. Su-27UB je imao sjedala u tandemu ispod jednodijelnog poklopca kabine.
Prostor za drugo sjedalo je dobiveno produ?ivanjem
trupa
, s blago povi?enim vertikalnim stabilizatorima kako bi nadomjestili aerodinami?ke promjene. Drugo sjedalo i prate?e izmjene su pove?ale te?inu zrakoplova za oko 1120 kg, no uz smanjenje unutarnjeg kapaciteta
goriva
i nekih manjih izmjena, Su-27UB je bio dosta sli?an jednosjedu te je bio i potpuno borbeno operativan.
Kineski J-11
Najkasnije proizvedeni jednosjedi Su-27S su kori?teni kao osnova za izradu izvozne ina?ice,
Su-27SK
. Iako je vanj?tinom bio gotovo identi?an Su-27S, izvozne ina?ice su imale lo?iju elektroniku; slabiji radar, protumjere i IFF sustav. Za potrebe vanjskog tr?i?ta, izrađena je i dvosjedna ina?ica,
Su-27UBK
.
Kinezi
su bili prvi strani korisnici.
1991.
su potpisali ugovor za nabavu 18 Su-27SK i 6 Su-27UBK ?ija je dostava po?ela
1992.
Kinezi su planirali iskoristiti veliki domet Su-27 za juri?ne zadatke, stoga su na svojim letjelicama poja?ali
podvozje
i trup kako bi izdr?ali ve?e te?ine prilikom polijetanja. Kineski zrakoplovi su mogli nositi
bombe
, rasprskavaju?a oru?ja i nevođena raketna zrna, no radarski sustavi im nisu imali mogu?nost rada za borbu zrak-zemlja i nisu imali mogu?nost no?enja pametnog naoru?anja.
1995. kupili su jo? 16 Su-27SK i 6 Su-27UBK a
1996.
su potpisali licencni ugovor kojim im je dopu?teno da samostalno naprave 200 Su-27SK zrakoplova. Ugovorom im je zabranjeno da licencne zrakoplove, koji su dobili oznaku
J-11
, izvoze u druge zemlje. Prva dva kineski izrađena zrakoplova su poletjela do prosinca
1998.
Licenca proizvodnja nije uklju?ivala Su-27UBK stoga je Kina
1999.
naru?ila jo? 28 dvosjeda za potrebe obuke.
Osim Kine, i
Vijetnam
je 1995. nabavio pet Su-27Sk i jedan Su-27UB, nakon ?ega je 1996. uslijedila narud?ba za jo? dva Su-27SK i ?etiri Su-27UBK.
Su-27K (Su-33)
Radovi na mornari?koj ina?ici Su-27 su po?eli gotovo istodobno kada i razvoj osnovnog zrakoplova. T10S prototipovi su modificirani za potrebe mornari?kih testiranja, a prvi testovi su se odvijali u kopnenim bazama koje su simulirale piste na
nosa?ima zrakoplova
. Zrakoplovi su dobili male
kanarde
za bolje manevriranje prilikom slijetanja i podvozje s produ?etkom koji bi uhvatio ?icu na stazi da uspori zrakoplov. Ovi modificirani zrakoplovi su doveli do posebne serije prototipova oznake
T10K
. Osim prije navedenih dodataka, ovi zrakoplovi su imali i produ?etak za nadolijevanje goriva tijekom leta, no nisu imali preklapaju?a krila i sna?nije podvozje koji je bio potreban za djelovanje s nosa?a zrakoplova. Serijski proizvedeni Su-27K je imao to prijeko potrebno osna?eno podvozje i preklapaju?a krila koja su na taj na?in ?tedjela brodski prostor. Testiranja na nosa?u zrakoplova
Kuznjetsov
su obavljena u studenom
1989.
, a u rujnu
1991.
Su-27K je i slu?beno u?ao u slu?bu na nosa?u. Do po?etka 90-ih, u slu?bi je bilo 26 zrakoplova, a od toga su dva bila unaprijeđena prototipa. Kako nakon pada SSSR-a nije postojala potreba za ve?im brojem mornari?kim zrakoplova i u slu?bi je bio samo jedan nosa? zrakoplova, proizvodnja Su-27K je prestala.
NATO
je K ina?ici dodijelio oznaku
Flanker-D
, dok ga Suhoj ozna?ava kao
Su-33
.
Druga generacija Su-27
[
uredi
|
uredi kod
]
Tehni?ke karakteristike
Osnovne karakteristike
- posada:
1 do 2
- du?ina:
21,9 m
- raspon krila:
14,7 m
- povr?ina krila:
62 m
2
- visina:
5,93 m
Letne karakteristike
- najve?a brzina:
2500 km/h (2,35
Maha
)
- dolet:
3530 km
- brzina penjanja:
325 m/s
- najve?a visina leta:
18 500 m
- specifi?no optere?enje krila
:
371 kg/m
2
- motor:
2× Saturn/Lyulka AL-31F turbofen motora
| Suhoj
|
|---|
| | Lovci/presreta?i
| | | | Bombarderi/juri?nici
| | | | Izvidni?ki
| | | | Treneri
| | | | Transportni
| | | | Pokusni
| |
|