Ovo je ?lanak o skladatelju iz 19. stolje?a. Za francusko-njema?kog politi?ara pogledajte ?lanak
Robert Schuman
.
Robert Schumann
(
Zwickau
,
8. lipnja
1810.
? Endenich kraj
Bonna
,
29. srpnja
1856.
), njema?ki je skladatelj.
Jedan je od glavnih predstavnika glazbenog romantizma. Po svom umjetni?kom stajali?tu, naravi i umjetni?kim afinitetima je izraziti romantik. Sredi?nja su mu djela klavirske kompozicije i solopjesme, a majstor je produhovljene romanti?ke pjesme ugođaja, ?iji je prototip "Mjese?ina".
1843.
Felix Mendelssohn
ga anga?ira za nastavnika glasovira i kompozicije na novoosnovanom konzervatoriju u
Leipzigu
. Od
1850.
do
1853.
Schumann djeluje kao gradski glazbeni direktor u
Dusseldorfu
. Od velikih li?nosti, osobito je utjecao na
Brahmsa
.
Studirao je pravo, no zapravo se dvoumio između knji?evni?kog i glazbeni?koga poziva. Odlu?iv?i se postati pijanistom, uzimao je poduku kod glasovitoga glasovirskog pedagoga iz Leipziga, Friedricha Wiecka, ?ijom se k?eri, uglednom pijanisticom Clarom, unato? protivljenju njezina oca, 1840. i o?enio. Zbog ozljede prsta opredijelio se ipak za skladateljsku karijeru, a također je osnovao (1834) i deset godina uređivao
Novi ?asopis za glazbu (Neue Zeitschrift fur Musik),
u kojem je kritizirao povr?nost onodobnoga njema?kog glazbenog ?ivota te promicao ideale njema?ke romanti?ke glazbe kao ?to su utemeljenost u glazbenoj tradiciji, pro?imanje razli?itih umjetni?kih grana te jedinstvo umjetnosti i ?ivota. Potom je u kra?im razdobljima preuzimao razli?ite profesorske i dirigentske du?nosti, no zbog uznapredovale du?evne bolesti, ?iji su se prvi simptomi, sklonost depresiji, pojavili ve? u mladosti, posljednje je dvije godine ?ivota proveo u psihijatrijskoj ustanovi, gdje je i umro.
Velik utjecaj na Schumanna imao je do?ivljaj romanti?ke knji?evnosti, s ekscentri?nim i ma?tovitim svijetom koje se identificirao (npr. putem svoja dva kriti?arska lica kao alter ega, impulzivnoga Florestana i povu?enog Eusebiusa, koje prepoznajemo kako u skladbama, tako i u kriti?kim napisima) te iz njega crpio izravno nadahnu?e. Model cikli?ke organizacije lirski intoniranih glasovirskih minijatura asocijativnim slijedom, a na temelju zajedni?ke ≫poeti?ke≪ ideje koja ?esto izvire iz subjektivnih do?ivljaja samoga skladatelja, izgradio je u ciklusu, a nastavio u glasovirskim ciklusima, i, te u mnogobrojnim ciklusima solo pjesama. Po?to je u ranim glasovirskim djelima i
Liedu
pru?io svoj najizvorniji skladateljski doprinos, Schumann je tek 1840-ih po?eo sustavno komponirati ≫klasi?nije≪ ?anrove simfonijske, komorne i oratorijske glazbe, među kojima se posebno izdvajaju ?etiri simfonije, te klavirska trija. Od brojnih glazbenoscenskih planova realizirala se jedino dramski slabija opera .
Schumann je za ?ivota bio utjecajniji kao glazbeni kriti?ar, odrediv?i odnos romantizma prema izravnim prete?ama L. van Beethovenu i F. Schubertu, te upozoriv?i na domete suvremenika kao ?to su F. Chopin, F. Mendelssohn, H. Berlioz i F. Liszt, ali i nasljedovatelja, poput mladoga J. Brahmsa. Na podru?ju estetike, unato? tomu ?to se nadahnjivao kvalitetnim knji?evnim djelima, nije bio zagovornik programne glazbe. Kristalizacijom tipi?nih obilje?ja romantizma u svojem opusu ? poput izvornosti ali i jednostavnosti melodije, ritmi?ke i harmonijske nestalnosti sloga, postizanja strukturnoga jedinstva slobodnim variranjem i motivsko-tematskom preobrazbom umjesto arhitektonikom forme, te, kona?no, istan?ane izra?ajnosti, pogodne za do?aravanje najrazli?itijih ugođaja ? Schumann se ipak i kao skladatelj pokazao jednako utjecajnim za skladateljski razvoj glazbe XIX. stolje?a.