Publije Vergilije Maron ( Publius Vergilius Maro , 15. listopada 70. pr. Kr. ? 20. rujna 19. pr. Kr. Kalabrija ) prvosve?enik je rimske poezije i Augustove restauracije. Pripada vremenu Cezarova nasljednika Oktavijana Augusta .

?ivotopis [ uredi | uredi kod ]

Vergilije je rođen 15. listopada 70. pr. Kr. u selu Andes blizu Mantove (Mantua), u sjevernoj Italiji . U ovome kraju ima keltskih i ilirskih naselja pa latinitet Vergilijevog imena nije sasvim pouzdan. Nije bio iz imu?ne obitelji, ali je od mladosti veoma pa?ljivo obrazovan, za ?to se pobrinuo njegov otac. Mladost je Vergilije proveo djelomi?no u ?kolama Kremone i Milana (Mediolanum). Potom je do?ao u Rim gdje je studirao retoriku , medicinu i filozofiju , prvenstveno Epikurovu kod epikurejca Sirona, Ciceronova prijatelja.

Zbunjivi i stidljivi Vergilije nije imao uspjeha kao javni govornik te je zbog toga odustao i od odvjetni?ke karijere. Fizi?ki nije bio sna?an te ga tako nije ?ekala slava ni na bojnom polju. On je to dobro uo?io pa je tako ostavio Rim i sklonio se na svoje selo. Tamo se bavio poljoprivredom i ?itao gr?ke pjesnike. Vergilije je ve? u mladosti pisao uspjele manje pjesme po uzoru na aleksandrijske pjesnike i neoterike Katulove dru?ine, u?eno i intimno. Nalazimo tako u njegovoj mladosti one elemente koji ?e biti zna?ajni i za njegovo pjesni?tvo: blizinu selu i prirodi, solidno i ?iroko obrazovanje pro?eto retorikom, koja stoji pored poezije sklone erudiciji i artizmu . Nije mladog Vergilija obi?lo ni ono kolebanje između filozofije i retorike, karakteristi?no za anti?ko obrazovanje u kome su se filozof i retori?ar neprestano borili oko vodstva. Sa?uvana je pod Vergilijevim imenom jedna kratka pjesma, u ?iju autenti?nost nemamo razloga sumnjati, gdje se mladi pjesnik opra?ta od retorike i od pjesni?tva da bi se sasvim posvetio Epikurovoj filozofiji. Pa opet se i u toj pjesmi Vergilije ne opra?ta sasvim i zauvijek od pjesni?tva ? smatra da su povremeni izleti u pjesni?tvo ?ak i epikurejcu dozvoljeni. Ali pjesni?tvo je pobijedilo nad filozofijom, i to pjesni?tvo u kome je i retorika na?la dosta mjesta.

U Rimu je Vergilije prijateljevao s elegi?arem Kornelijem Galom , s povjesni?arom Azinijem Polionom i s Alfenom Varom, koji je po svoj prilici također pisao pjesme. Ovim prijateljima posvetio je neke od svojih ≫Pastirskih pjesama≪, i to Galu desetu, Polionu ?etvrtu i osmu, Varu devetu. Na nagovor Azinija Poliona, koji je kao namjesnik trijumvira Antonija oko 43. g. pr. Kr. do?ao u Galiju, spjevao je zbirku pastirskih ekloga po uzoru na Teokrita , ≫ Bukolike ≪. Tada mu je bilo oko 28. g.

Otakako se Vergilije vratio u Andes, stala se spremati nova oluja u dr?avi. Cezar je ubijen, planuo je Mutinski rat te je do?lo do drugog trijumvirata. Trijumviri - Antonije, Oktavijan i Lepid - proliju veliku krv po Italiji, pa onda odlu?e po?i na Bruta i Kasija da osvete Cezara. Tako u Jesen god. 42. pr. Kr. sukobe se vojske kod Filipa, a Brut i Kasije budu pora?eni. Antonije se zaputi na istok, a Oktavijan u Italiju da podjeli svojim vojnicima zemlju ?to im je bio obe?ao. Tako je u ruke vojnicima palo 18 gradova ?to su pristajali uz Bruta i Kasija. Među tim gradovima bila je i Kremona koja je nedaleko od Mantove. Budu?i da vojnici nisu bili zadovoljni s onime ?to su dobili, posezali su i dalje. Tako su provalili u okolinu grada Mantove i po?inili velika bezakonja. Tada je mnogo ljudi ostalo bez ku?a i imanja. Asinije Polion branio je Vergila od vojni?kog nasilja, ali je na?alost uskoro morao u rat. Spletkama Antonijeve ?ene Oktavije bukne pod jesen 41. pr. Kr. Perusijski rat. Vergil je tako ostao neza?ti?en. To je iskoristio centurion Arije te je sa svojim vojnicima do?ao na imanje i otjerao Vergila. Pjesnik se tako zajedno s drugim zemljacima iste sudbine zaputi u Rim da na trgu ljude i bogove zovu u pomo? protiv sile i nepravde. Vergila je zapalo da govori za te nesretnike. Asinije Polion i Kornelije Gal su mu sredili da smije govoriti pred Oktavijanom. On mu je vratio cijelo imanje, a Mantovancima za koje je molio milost, barem ne?to. Tako je iz zahvalnosti Oktavijanu ?to mu je vratio imanje ispjevao I. eklogu.

Vergilije se, istina, opet dokopao svoga imanja, ali mu nije bilo suđeno, da se smiri za du?e vrijeme. U prolje?e god. 40., poslije Perusijskoga rata, dođe mjesto Poliona u Galiju Alfen Var. Njegova je zada?a bila da privede kraju razdjeljivanje zemlje i da nastradalim Mantovancima vrati imovinu, koliko mo?e. Pjesnik se od Vara ponadao velikoj pomo?i, jer su i?li skupa u ?kolu, te mu je obe?ao da ?e ga proslaviti pjesmom ako spasi Mantovu. Ali se Vergil prevario u svom mi?ljenju. Mantova izgubi ve?inu svojih posjeda osim ne?to bara oko gradskih zidina. Samom pjesniku je zaprijetila velika pogibao. Jednog dana bane neki Milijen Toron sa svojim vojnicima i stane Vergilija goniti iz ku?e. Pjesnik se opre, ali neki vojnik trgne ma? i nasrne na njega, da ga sastavi sa zemljom. Vergil se dadne u bijeg i jedva iznese ?ivu glavu. Nakon toga ode opet u Rim te se sklone u neki zaselak blizu Rima. Ovdje je najvjerojatnije ispjevao IX. eklogu, kojom je htio posti?i da mu Oktavijan vrati imanje i da ga unaprijed ?uva od takve bijede. Rije?i: “ Na?a pjesma mo?e protiv ma?a, koliko golubica kad nahrupi orao ” - morale su Oktavijana dirnuti u srce. Zar da uzvi?ena pjesnika terorizira prostak vojnik?

Uskoro postaje prijatelj uglednog i bogatog Mecene (Maecenas), potomka kraljevske etru??anske loze. Postaje i intiman prijatelj pjesnika Horacija . U Horacijevu ≫Putu u Bruidizij≪ ?itamo kako Horacije, rodom s juga Italije, i Vergilije, rodom sa sjevera, prate Mecenu, koji putuje va?nim politi?kim poslom. Taj realisti?ki opis pokazuje prijateljske odnose koji vladaju u ovome krugu obrazovanih pjesnika ?iji za?titnik Mecena i sam sastavlja stihove, ali mu je glavna briga da i u djelima njegovih prijatelja nađe izraz Oktavijanove politike "obnove".

Izmu?eni je rimski narod u ono vrijeme ?eznuo za sretnijim danima. Ljudi su vjerovali da ?e do?i netko i trgnuti svijet iz nevolje; vra?evi su proricali, da je nadomaku deseto stolje?e, posljednji i najsretniji vijek. Nadahnut tom vjerom Vergil je ispjevao IV. eklogu. Vergil pozdravlja ?ovjeka, koji ?e otvoriti put u onu bolju budu?nost. Neki misle, da je Vergil u svome pjesni?kom zanosu i proro?anskom nadahnu?u navijestio Kristovo rođenje, ?tovi?e - da je to proro?anstvo utjecalo na cara Konstantina, te se pokrstio. Godine 37. Vergil je prestao pisati ekloge kojima je sebi stekao lijep glas.

Građanski su ratovi urodili stra?nim posljedicama. Mnoga su sela izgorjela, ku?e opustjele. Polja je prerasla trava i dra? a livade je prekrilo polomljeno oru?je i kosti. Tako je seljacima posao omrznuo, a vojnik ne voli ba? objesiti ma? pa uhvatiti plug i motiku. Ljudi sa sela sele u grad, dangube u kazali?tu i cirku, a tuđe se ?ito i vino uvozi u Italiju. Dr?avu je trebalo dignuti iz rasula. Na rimsko dru?tvo je trebalo djelovati ne samo silom nego i rje?ju pjesnika. Trebalo je na?i ?ovjeka koji ?e u ljudi probuditi ljubav za rodnim krajem i volju za gospodarstvo. Mecena, desna ruka Oktavijanova, povjeri taj posao Vergiliju, jer je on odrastao na selu i opjevao ljepotu prirode i seoski ?ivot. Vergil se prihvatio posla i ispjevao ≫Georgike≪. Radio je polako - punih sedam godina. U ljeto 29. g. pr. Kr. kad se Oktavijan vratio ku?i iz Azije i putem se zbog bolesti zadr?ao u Kampanskom gradi?u Ateli, bile su ≫Georgike≪ gotove. Mecena i Vergilije, koji su obilazili Oktavijana u Ateli, morali su mu naizmjenice ?itati ?itavo djelo. ≫Georgike≪ su najsavr?eniji pjesnikov rad i svrstavaju se u sam vrh rimske poezije. Vergilija tako i sam Oktavijan August postepeno sve ?vr??e ve?e za sebe i svoju kulturnu propagandu .

Vergilije je, kad je pisao ≫Georgike≪ bio naumio da pjesmom proslavi Oktavijana, ali nije bio na?istu kako da to u?ini. ?ini se da ga je onda Oktavijan naputio da uzme kao temu epa Enejin dolazak u Italiju. Tako se Vergilije prihvatio posla da prika?e kako je Eneja iz zapaljene Troje iznio bogove i donio ih u Lacij; kako je pobijedio italske starosjedioce; kako se s njima udru?io i osnovao novu domovinu. Onda se samo po sebi pjesniku nametnulo da proslavi lozu Julijevaca koji su se hvalili da im je praotac Enejin sin Jul. Toj lozi je pripadao i Oktavijan August .

Pri?a, koje se pjesnik prihvatio, nije plod rimskoga narodnog pjesni?tva, nego plod ma?tanja i mozganja u?enih glava. Rimski narod nije imao onako razvijenu pri?u i pjesmu kao Grci. Pri?u o Enejinu dolazku u Lacij stvorili su sicilski Grci. Nakon prvog punskog rata Senat ju je prihvatio kao najstariju povijest rimskoga naroda. Plemi?i su sada s vremenom stali pomalo izvoditi svoje porijeklo od trojanskih junaka. Tako su Julijevci dr?ali, da potje?u upravo od Enejina sina Jula. Budu?i da je sama pri?a o Eneji bila neznatna za veliki ep, Vergil ju je svezao s jednu stranu pri?om o Troji, a s druge strane sa starim predajama Italskih plemena. Pjesnik je dakle morao duboko zaroniti u pro?lost, ?ivot i obi?aje rimskoga naroda. Morao je prelistati mnoge knjige da skupi i sklopi građu za svoje djelo. Radio je neumorno od 29. god. pr. Kr. pa sve do svoje smrti.

Kad se pro?ulo da pi?e ≫Eneidu≪, obrazovani je rimski svijet s najve?im odu?evljenjem pozdravio pjesnikov rad. Mislili su da se rađa ne?to ve?e i slavnije nego Ilijada. Posao je odmicao polako i naporno. Kad je August digao vojsku na Kantabre u Hispaniji, pisao je otamo Vergilu da mu po?alje barem prvi nacrt Eneide ili koji dio, da vidi kako to izgleda. Pjesnik mu je odgovorio, da nema jo? ni?ta, ?to bi bilo vrijedno, da car ?ita. Rekao mu je da je zapo?eo golem posao te da je ludo uradio ?to ga se uop?e prihvatio. Tek je koju godinu poslije (oko 23. g. pr. Kr.), ?itao caru u biranom dru?tvu neke dijelove. Vergil je umio veoma vje?to i ugodno ?itati. Tako - kad je do?ao do mjesta gdje slavi Marcela, sina Oktavije, careve sestre - Oktavija se od tuge onesvjestila, pa je pjesnik morao prestati. Car ga je za ona 32. redka, koji slave Marcela bogato nagradio.

Vergilije je u du?u poznavao Homera. Prva polovica Eneide sje?a nas “Odiseje” a druga “Ilijade”. Odiseja progoni Posidon, jer mu je oslijepio sina Polifema. Na povratku ku?i Odiseja zahva?a oluja i on se te?kom mukom spasava na otoku Sheriju, gdje u dvoru Fea?koga kralja pripovijeda, ?to je do?ivio tumaraju?i svijetom. Sli?nu sliku imamo i kod Vergilija. Eneju i Trojance mrzi Junona zbog Parisa, koji je jabuku ljepote dosudio Veneri a ne njoj. Oluja ih, gotovo na kraju puta, baca u Kartagu. Tu Eneja pri?a Didoni o propasti Troje i o svojem putovanju do Drepana u Siciliji. Odiseja spasava bo?ica Leukoteja, Eneju bog Neptun. Odisej ide u podzemni svijet, pa ide i Eneja. Tetida u Ilijadi moli Hefesta da Ahilu skuje oru?e, a ovdje isto tra?i Venera za sina Eneju. I u Laciju se bije boj za Laviniju kao pod Trojom za Helenu. Osim Ilijade i Odiseje Vergil se koristio i drugim gr?kim epovima. Neki su u to vrijeme optu?ivali pjesnika za krađu ali im je pjesnik mirno odvratio neka poku?aju u?initi isto, pa ?e vidjeti da Jupiteru nije lako istrgnuti strijelu, a ni Heraklu topuz iz ruke.

Vergilije je dobro rasporedio građu i vje?to sklopio radnju oko glavnoga junaka, praoca rimskoga naroda. Eneju vidimo ve? nadomaku svoje svrhe. On plovi iz Sicilije u Italiju, ali mu na put staje Junona, stara neprijateljica. Njoj za volju Eol di?e oluju i rastjeruje lađe. Neptun je uti?ao vjetrove i more a Eneja je pristao u luci grada Kartage. U Kartagi pri?a Didoni (II i III) o razorenju Troje i cijelom svom putu od Troje do Sicilije. ?etvrto je pjevanje nastavak prvoga. Pjesnik pripovjeda o Enejinom boravku u Kartazi i rastanku s Didonom. Poslije toga Eneja se vra?a na Siciliju gdje slavi igre u ?ast ocu Anhisu, koji je tu umro prije godinu dana. Nakon toga kre?e u Italiju. Pristao je na Kumanskoj obali i Sibila ga prati u podzemni svijet. U VII. pjevanju Eneja dolazi u Lacij, na u??e Tibera. Kralj Latin mu obe?ava k?er Laviniju, Turnovu zaru?nicu. Turno bijesan zbog toga di?e vojsku i pogiba kao pravi junak.

Pjesnik se ne kre?e samo u okviru pri?e koju obrađuje. On zalazi i u pro?lost i u budu?nost. Na mjestima spominje ?to se dogodilo prije razorenja Troje. Isto tako iznosi u ?ivoj slici i povijest rimskoga naroda do Augusta. Na hramu u Kartazi vidimo prikazane bitke pod Trojom. Ahil vu?e za sobom mrtvog Hektora; Prijam kle?i i moli Ahila da mu preda mrtvo tijelo Hektorovo i dr. Daleku budu?nost rimskoga naroda pjesnik otkriva na tri maha. Najprije Jupiter pripovjeda Veneri kako ?e Jul osnovati Albu a Romul Rim; Junona ?e se umiriti i zavoliti rimski narod. Rim ?e zagospodariti Gr?kom. Rodit ?e se Gaj Julije Cezar, potomak Julov, i zagospodarit ?e svijetom. S njim ?e nestati rata, a zavladat ?e mir. Sjajna rimska povijest se jasnije vidi kad Eneja zalazi u podzemni svijet. Daleko u dnu vidimo rimske kraljeve a za njima se redaju slavni ljudi, među njima stoje Cezar i Pompej. Taj niz zavr?ava mladi Marcel, s kojim su propale Augustove nade u nasljednika. Tu sliku nadopunjuju plasti?ni prizori na Enejinom ?titu: vu?ica doji Romula i Rema, mladi Rimljani otimaju Sabinjanke, Katilina trpi muke u paklu, Katon sjedi među bla?enima i sudi, kod rta Akcija se vodi bitka.

Posljednjih deset godina ?ivota proveo je Vergilije ve?inom blizu Napulja , a ponekad i na Siciliji . Godine 19. pr. Kr. polazi na put u Gr?ku i Anadol s namjerom da upozna te krajeve prije nego dovr?i spjev Eneidu i posveti se potom sasvim filozofiji, jer ga ova ?elja iz mladosti nije napustila. U Ateni se nađe s carem Augustom koji je primijetio da je pjesnik oslabio te ga nagovori da se vrati s njim u Italiju. Krhka zdravlja, Vergilije se ve? u Gr?koj razboli. U Megari je pozlilo Vergiliju, a na moru ga uhvati jaka groznica. Stigne lađom do Brindisija u Apuliji gdje nakon par dana umire 22. rujna 19. godine prije Krista. Bio je, ka?u, selja?kog lika, omanji i puna?an, ali krhka zdravlja. Tih, skroman i jako stidljiv, izbjegavao je javnost, pa su ga stoga zvali Parthenias. Pepeo mu je po njegovoj ?elji prenesen u Napulj i sahranjen je negdje putem u Puteoli. Na samrti je tra?io rukopis Eneide da ga uni?ti. Kad mu prijatelji nisu ispunili tu ?elju, ostavio je rukopis u oporuci prijateljima Variju i Tuki. U oporuci im je bio zabranio da ga izdaju. Ali po ?elji Augustovoj Varije i Tuka su izdali Eneidu onakvu kakva je iza?la ispod pjesnikovog pera, jer im je August izri?ito zabranio da i?ta mjenjaju.

Na pjesnikovom su nadgrobnom spomeniku opisane okolnosti u kojima je preminuo ali i stihovi koje je napisao sam pjesnik: Mantua me genuit, Calabri rapuere, tenet nunc Parthenope. Cecini pascua, rura, duces.

Vergilije je djelom ≫Georgike≪ i spjevom ≫ Eneida ≪ poostao glavni predstavnik Augustova kulturnog prosvjetiteljstva, visoko cijenjen i od samog cara koji mu je osigurao udoban i miran ?ivot.

u stihovima iz maldosti, od kojih su neki sa?uvanu u tzv. Vergilijevu dodatku, bio je zacijelo pod utjecajem neooterika i Katula. Prvo zna?ajn djelo sastavljeno između 42 i 39 pr.n.e bile su Pastirske pjesme (Bucolica ili Ecolagae), 10 idila nalik na aleksandrijske gr?ke uzora, posebno na Teokritivu poeziju. Rije? je naime o pjesmama pastira u kojiam se slavi ljubav i nepomu?en mir seoskog ?ivota, no on za razliku od svojih gr?kih prethodnika alegorijsku suprotstavlja seosku idilu krutoj realnosti građanskih ratova. Pastirkse pjesme Vergiliju su donijele afirmaciju i omogu?ile mu da uđe u Mecenov krug. Između 37 i 30. pr.n.e Vergilije pi?e didakti?ki ep u 4 knjige - Ratarske pjesme (Georgica). Svaka od knjiga posve?ena je jednoj grani poljoprivrede (ratarstvu, vo?arstvu, sto?arstvu i p?elarstvu), te su Ratarske pjesme zacijelo njegovo najbolje djelo.

U ?elji da iz prve ruke upozna izvore za Eneidu 19.pr.n.e otpustova je u Atenu, no kako je op?enito bio slaba zdravlja tu se razbolio i na povratku u Italju umro je u Brundiziju.

Hrvatski preporoditelj s Istre Antun Kalac preveo je na hrvatski njegova djela Ecloge i Georgicon. ^[1]

Djela [ uredi | uredi kod ]

Wikicitati imaju zbirke citata o temi Publije Vergilije Maron

• Bukolike
• Georgike
• Eneida

Izvori [ uredi | uredi kod ]