Prvi balkanski rat
(listopad
1912.
? svibanj 1913.) je vođen između
Srbije
,
Bugarske
,
Gr?ke
i
Crne Gore
na jednoj strani i Osmanskog carstva (
Turske
) na drugoj strani.
Pred kraj
19.
i po?etkom
20. st.
Osmansko Carstvo je bilo oslabljeno od rata s Rusima i Talijanima (Libija) i pred raspadom te je potpuno izgubilo nekada?nju snagu te su male balkanske dr?ave htjele iskoristiti priliku i pro?iriti svoj teritorij na ra?un "bolesnika na Bosporu" kako je Osmansko carstvo nazivano u onda?njoj ?tampi. Godine
1912.
Srbija
,
Crna Gora
,
Gr?ka
,
Bugarska
osnovale su
Balkanski savez
te uputile Osmanlijama zahtjev da jednako tretiraju kr??ane i muslimane. No Osmansko Carstvo je smatralo kako se balkanske dr?ave nemaju pravo mije?ati u njihove unutarnje stvari i po?eo je rat.
Rat
je tekao povoljno za kr??ane te su brzo Osmanlijama oteli i oslobodili velika podru?ja
Balkana
.
Osmansko Carstvo
je potaknuto velikim gubitcima zahtijevalo posredovanje velikih sila u mirovnim pregovorima. Rat je zavr?en
1913.
Balkanske dr?ave su podijelile osvojena podru?ja. Osmanskom Carstvu je na europskom kontitnentu ostalo jo? samo malo zaleđe
Istanbula
.
Balkanske dr?ave, po?to su se prethodno i same oslobodile turske okupacije, raskinule su i s ostacima feudalnog uređenja i po?ele se razvijati. Taj razvoj je bio obilje?en prodiranjem novih, kapitalisti?kih dru?tvenih odnosa, ja?anjem nacionalnog osje?aja i te?nji za oslobođenjem krajeva koji su se jo? uvijek nalazili pod turskom vla??u.
Mladoturska revolucija
1908.
je stvorila nesno?ljive uvjete za neturske narode u okviru turske dr?ave, ?to su velike sile ?eljele iskoristiti kao povod za svoje ciljeve i pokrenuti pitanje podjele Turske. Pri tome se posebno isticala
Austro-Ugarska
, podr?ana od
Njema?ke
, koja je nastojala iz okupirane
Bosne i Hercegovine
preko
Sand?aka
i
Kosova i Metohije
prodrijeti k
Solunu
tj. ostvariti direktan pristup
Crnom moru
, cilj poznat kao "
Drang nach Osten
". Takav razvoj situacije je uzrokovao zbli?avanje balkanskih dr?ava i stvaranje njihovih saveza. Za stvaranje tih saveza bila je posebno zainteresirana Rusija, kao ?lanica Trojnog sporazuma (
Antanta
), koja je smatrala da ?e se time sprije?iti austro-ugarsko-njema?ko prodiranje na
Balkanski poluotok
odnosno Crno more.
Bugarska, Srbija i Crna Gora 1900. godine
Srpsko-bugarski savez
[
uredi
|
uredi kod
]
Rad na stvaranju
Balkanskog saveza
je otpo?eo u jesen
1911.
i odvijao se kroz dvostrane pregovore balkanskih dr?ava. Pri tim pregovorima, najve?e su se pote?ko?e nametale u pregovorima između Srbije i Bugarske. Naime, obje zemlje su tra?ile isti teritorij - Makedoniju. Pritiskom Rusije postignuta je suglasnost, pa je 13. o?ujka 1912. godine potpisan ugovor o suradnji i prijateljstvu. Ugovor su potpisali general Putnik i general Fi?ev. Javni dio ugovora je imao obrambeni karakter, dok je drugi dio, tajni, predviđao ofenzivni rat protiv Turske i podjelu
Makedonije
između Srba i Bugara. Na osnovi ugovora i tajnog dodatka 2. srpnja je zaklju?ena
Vojna konvencija
, kojom su predviđene vojne obveze obaju strana kako u slu?aju obrambenog tako i u slu?aju ofenzivnog rata.
Prema toj konvenciji, Bugarska nije smjela imati manje od 200 tisu?a, a Srbija ne manje od 150 tisu?a vojnika. Također, ova konvencija definirala je podjelu teritorija između Srbije i Bugarske. Bugarska je trebala dobiti podru?je isto?no od Rodopa i rijeke Strume, a Srbija podru?je zapadno i sjevero-zapadno od ?ar planine. Između bi bilo podru?je koje je trebalo biti rije?eno poslije rata stvaranjem autonomne oblasti ili podjelom linijom Kriva Palanka-Veles-Ohrid. Prema dogovoru, u slu?aju da ni jedno od ovih rje?enja ne bi bilo prihvatljivo obijema stranama, predviđalo se rje?avanje posredovanjem (arbitra?om) ruskoga cara.
Osim ovoga, konvencija je sadr?avala i neke posebne uvjete, kao primjerice u slu?aju da Austro-Ugarska napadne ili bilo kakvim ?inom izazove Srbiju, Bugarska se bila obvezala poslati određeni broj vojnika kao pomo? Srbiji, i obratno, ako Rumunjska napadne Bugarsku, Srbija je bila obvezna pomo?i Bugarskoj s određenim brojem vojnika itd. Po ovom sporazumu je također bio i predviđen raspored snaga po kojem se smatralo da ?e glavne turske snage biti na
vardarskoj boji?nici
. U tom bi slu?aju na toj boji?nici djelovala cjelokupna srpska vojska, kao i samo jedna bugarska armija s tri divizije, zbog mogu?nosti razvijanja
mari?ke
ili
tra?ke boji?nice
odnosno bugarska vojska trebala se usmjeriti ka boji?tu oko rijeke Marice, a srpska vojska na vardasku boji?nicu.
Rad na sklapanju ugovora o savezu između Bugarske i Gr?ke zapo?et je također 1911., ali su pregovori ubrzo prekinuti zbog nesuglasica oko podjele Makedonije. Na inicijativu gr?ke vlade pregovori su obnovljeni u o?ujku 1912. godine, a ugovor o obrambenom savezu je zaklju?en 29. svibnja 1912. godine. Obje strane su se obvezale na cjelokupnu vojnu suradnju, uzajamno pomaganje i zajedni?ko istupanje u pregovorima s Turskom i vojnim silama. Pitanje vojne suradnje bilo je regulirano Vojnom konvecijom od
5. listopada
1912. godine. Po toj konvenciji, gr?ka flota je imala zadatak, u slu?aju rata, sprije?iti turski pomorski promet između
Male Azije
i europskog dijela Turske. Sporazum nije predviđao podjelu turskog teritorija između Bugarske i Gr?ke.
Savez između Bugarske i Crne Gore potpisan je u srpnju, a između Srbije i Crne Gore 27. rujna 1912. Savez između Crne Gore i Srbije je predviđao pravce djelovanja srpske i crnogorske vojske, na?in suradnje i zapovijedanja u slu?aju zajedni?kih operacija na istom teritoriju. ?to se ti?e osvojenih teritorija, svaka strana bi zadr?ala ono ?to osvoji, uz mogu?nost kasnijih ispravaka.
Nakon sklopljenih saveza, Saveznici su otpo?eli s ubrzanim pripremama za rat protiv Turske. Događaje koji su se odigrali ljeti 1912. godine, kao ?to su
Albanski ustanak
,
pobuna u garnizonu Jedrenu
, pad mladoturske vlade, iskoristile su Velike sile kako bi se umije?ale u balkansko pitanje. Naime, Velike sile su poku?avale odr?ati postoje?e stanje, pa je zbog toga Rusija zahtijevala od Balkanskog saveza da ne poduzimaju nikakve oru?ane akcije protiv Turske, dok je Austro-Ugarska zahtijevala postupnu decentralizaciju u Europskoj Turskoj, pri ?emu je ra?unala na autonomnu Albaniju kao svoje upori?te.
Takva politika Velikih sila, međutim, nije odgovarala nijednoj od dr?ava Balkanskog saveza, pa su oni 19. rujna uputili ultimatum Turskoj da izvr?i reformu, sprovede administrativnu autonomiju, uvede lokalne skup?tine, dopusti slobodu nastave, uspostavi lokalnu policiju i dr. Kao odgovor na taj ultimatum, Turska je 23. rujna izvr?ila djelomi?nu mobilizaciju u europskim provincijama, zaplijenila gr?ke brodove u
Carigradu
i ratni materijal koji je iz inozemstva preko Soluna bio upu?en u Srbiju. Saveznici su odgovorili op?om mobilizacijom 30. rujna, ?to je i Turska u?inila jedan dan kasnije.
Crna Gora je 8. listopada 1912. god. prva objavila rat Turskoj. Da bi sprije?ile sukob, Rusija i Austro-Ugarska su 10. listopada uputile o?tri prosvjed Balkanskim saveznicima, nagla?avaju?i da je Turska poduzela mjere izvr?enja reformi po ?lanku 23. ugovora postignutog na
Berlinskom kongresu
i da one ne?e dopustiti nikakve teritorijalne promjene na prostoru Europske Turske ako bude do?lo do rata. Srbija i Bugarska su objavile rat Turskoj 17. listopada, a Gr?ka 19. listopada.
Ratni planovi i po?etne operacije
[
uredi
|
uredi kod
]
Saveznici nisu imali zajedni?ki plan za rat protiv Turske, ve? su djelovali po svojim zasebnim planovima, na zasebnim boji?nicama, bez ?vrste operativne veze, ?to je u znatnoj mjeri olak?alo situaciju Turskoj.
Ratni plan za rat s Turskom zapo?et je
1878.
, kada je Srbija dobila novu granicu na jugu, ali je osnovna ideja o na?inu djelovanja i rasporedu snaga kona?no ustaljena tek
1898.
godine. Tada se do?lo do zaklju?ka
da Srbija treba, za ostvarenje nacionalnih ideala, ra?unati s ofenzivnim ratom protiv Turske, koji je mogu? samo u zajednici s balkanskim monarhijama Bugarskom, Gr?kom i Crnom Gorom; da srpska ofenziva treba biti usmjerena na kumanovsko-skopsku crtu, gdje bi se najvjerojatnije i okupila glavnina turske vojske.
Ovaj zaklju?ak je poslu?io kao osnova za razradu planova mobilizacije, koncentracije snaga i strate?kog razvoja koji su zavr?eni u velja?i
1903.
godine. Po njima je
srpska vojska
i stupila u rat protiv Turske, s nekoliko izmjena koje je uzrokovala vojna konvencija s Bugarskom. Osnovna ideja je bila: koncentri?nim kretanjem glavnih snaga (tri armije) kosovskim, ju?nomoravskim i krivore?nim pravcem okru?iti i tu?i turske glavne snage, za koje se pretpostavljalo da ?e biti na Ov?em Polju. Pomo?ne snage su trebale osigurati desnu stranu glavnih snaga.
Kona?na odluka o osnovnoj ideji crnogorskog ratnog plana donesena je na sjednici
Ratnog savjeta
3. listopada
1912. godine. Odlu?eno je da glavne snage (Zetski i Primorski odred) djeluju zapadno i isto?no od
Skadarskog jezera
i da brzim naletom zauzmu
Skadar
, te da pomo?ne snage osiguravaju operacije glavnih snaga napreduju?i iz pravca Sand?aka i Metohije.
Poslije
Srpsko-bugarskog rata
1885.
godine, Bugarska je svojim glavnim neprijateljem smatrala Srbiju, pa je tako sve ratne pripreme vr?ila za novi rat sa Srbijom. S Turskom je Bugarska bila u dobrim odnosima. Tek kada se Bugarska politi?ki pribli?ila Rusiji, odnosi s Turskom su se pogor?ali. Prvi plan, po kome bi Turska prije izvr?ila mobilizaciju, predviđao je obrambene akcije na mari?koj i makedonskoj boji?nici. Taj plan je ubrzo odba?en jer se do?lo do zaklju?ka da Bugarska mo?e izvr?iti mobilizaciju prije Turske, pa je
1908.
godine izrađen novi plan koji je predviđao ofenzivu na obje boji?nice. Osnovna ideja tog ratnog plana je bila: glavnim snagama (tri armije)poduzeti ofenzivu na mari?koj boji?nici, s tim da jedna armija blokira utvrdu
Jedrene
, dok bi druge dvije napale desnu stranu i pozadinu turskih snaga na prostoru između Jedrena i Krk Kilisa. Jedna divizija je bila u sastavu srpske vojske na makedonskoj boji?nici, a vezu između te dvije boji?nice bi omogu?avao Rodopski odred. Flota je trebala braniti crnomorsku obalu, naro?ito luke
Varnu
i
Burgas
.
Osnovna ideja gr?kog ratnog plana je bila: glavnim snagama, okupljenim u Sjevernoj Tesaliji, poduzeti ofenzivu, razbiti turske snage na grani?nom frontu i produ?iti s nadiranjem do zauzimanja Soluna. Flota je trebala presje?i turski promet i zauzeti otoke u Egejskom moru.
Idejni tvorac turskog ratnog plana protiv balkanskih zemalja bio je njema?ki general
von der Goltz
. Smatraju?i da ?e Turska biti mnogo sporija u mobilizaciji i raspoređivanju snaga nego balkanske dr?ave, on je bio predlo?io da Turska ostane prvo na svojim prvobitnim polo?ajima, dok se ne izvr?i prikupljanje snaga i dok se ne utvrde borbeni pravci balkanskih vojski. Međutim, ministar turske vojske, Nazim pa?a, odbio je taj plan i podcjenjuju?i snagu balkanskih vojski htio je preuzeti inicijativu ve? na po?etku rata, napreduju?i na dvije strane, prema vardarskoj boji?nici i prema Tra?koj.
Operacije Prvog balkanskog rata se dijele na dva razdoblja:
od po?etka rata do primirja (4. prosinaca 1912.) i
od primirja do kraja rata.
I. razdoblje - Operacije do primirja (4. prosinca 1912.)
[
uredi
|
uredi kod
]
Glavni cilj crnogorske vojske je bilo zauzimanje Skadra i to prije nego ?to Turci uspiju prikupiti ja?e snage za njegovu obranu. Operacije crnogorske vojske su po?ele
8. listopada
s tri odreda.
Zetski odred krenuo ka grani?noj boji?nici i zauzeo polo?aje prema Turcima u Tuzima. U jutro,
9. listopada
poslije kratke topni?ke pripreme, napad je po?eo. Do
15. listopada
je savladan turski otpor i bili su zauzeti turski polo?aji. Veliki dio turskih snaga je bio zarobljen. Ostatak turskih postrojbi je u nekotroliranom bijegu pobjegao u
Skadar
i unio paniku u pozadini. S ovom pobjedom u Tuzima, crnogorskoj vojsci je bio otvoren put ka Skadru. Međutim, zbog zamorenosti vojnika i velikih gubitaka, crnogorsko zapovjedni?tvo je dalo nekoliko dana odmora svojoj vojsci. Napad na Skadar otpo?eo je
28. listopada
s dvije strane, desnom, isto?nom obalom
Skadarskog jezera
i lijevom, koja je uspjela da ovlada Velikim Bardanjoltom.
Primorski odred je
9. listopada
pre?ao tursku granicu i sukobio se s turskim snagama na Tarabo?u i protjerao turske snage prema Skadru. Zbog slabe komunikacije, crnogorski zapovjednici nisu bili svjesni svog uspjeha, i da su Turci ve? pobjegli. Turska vojska je iskoristila tu gre?ku crnogorke vojske i
11. listopada
ponovno zauzela Tarabo?. Crnogorska vojska je morala sa?ekati svoje
topni?tvo
kako bi izvr?ila novi napad na ponovno utvrđeni Tarabo?. Pripreme za napad su zavr?ene
21. listopada
i poslije tri dana topni?ke paljbe na turske polo?aje, crnogorska vojska je trebala
25. listopada
ponovno izvr?iti napad. Međutim, o?i samog napada, u no?i između 24./25. listopada, kralj
Nikola
je odlu?io da se ne izvede napad na Tarabo?, kako se ne bi gubili nepotrebno ljudi, ve? samo da se nastavi s topni?kom vatrom po turskim polo?ajima. Kralj Nikola je smatrao da je zauzimanje Tarabo?a nepotrebno, jer je glavni cilj bio Skadar, za kojeg je mislio da ?e se svakako u nekoliko dana sam predati. U tom cilju, crnogorska vojska je blokirala Skadar s ju?ne strane i kod mjesta Lje?a se susrela sa srpskom vojskom koja se je probila preko
Albanije
do Skadra.
Isto?ni odred je 8. listopada otpo?eo pokret iz podru?ja Kola?ina i Andrijevice i 9. listopada pre?ao tursku granicu, zauzeli Mojkovac i Bijelo Polje, i nastavili tok operacije prema Beranama i zauzeli Berane 16. listopada Glavnina je nastavila iz Berana prodiranje prema ?akoru i Mokroj planini i nakon dva dana borbi su ih zauzeli.
30. listopada
crnogorski Isto?ni odred je u?ao u
Pe?
i
đakovicu
, gdje se susreo sa srpskom Drinskom divizijom. Po naređenju Vrhovne komande, Isto?ni odred je krenuo na mar? po bespu?u preko Bogi?evice, Plava, Gusinja i dolinom rijeke Cijevne ka Skadru, gdje je sa 6000 ljudi i stigao
20. studenog
i u?ao u sastav Zetskog odreda.
Serdar
Janko Vukoti? je postavljen za na?elnika sto?era Vrhovne komande.
Plan srpske vojske je bio okru?iti i poraziti turske postrojbe na Ov?jem polju i to uzajamnim djelovanjem 1. 2. i 3. armije. Budu?i da se 3. armija nalazila najudaljenije od mjesta sukoba, srpsko vrhovno zapovjedni?tvo je namjeravalo ju poslati dan ranije nego druge armije na put ka Ov?jem polju. Zbog prepada turskih postrojbi kod
Merdara
između 15. i 19. listopada, 3. armija se nije mogla pokrenuti sve do 21. listopada, tj. kad i ostale dvije, a dan kasnije 22. listopada zauzela
Pri?tinu
.
1. armija je kre?u?i se u dvije kolone 22. listopada stigla pred Kumanovo i po zapovjedi vrhovnog zapovjedni?tva se zaustavila kako bi sa?ekala pristizanje 3. armije iz pravca Pri?tine. Zbog nedostatka obavje?tajnih podataka, 1. armija nije znala to?nu snagu turskih postrojbi u Kumanovu. Smatralo se da se tamo nalaze samo neke manje za?titne snage.
2. armija je također nastupala u dvije kolone, pri ?emu je desna kolona 22. listopada u svom nastupanju zauzela Stracin a lijeva Kratovo. Zbog nemogu?nosti uspostave ?vrste međusobne povezanosti, tri srpske armije su 22./23. listopada bile raspoređene na liniji
Pri?tina ? Kumanovo ? Kratovo ? Stracin
, bez podataka o snazi turskih snaga i uvjerenjem da ?e se glavna bitka protiv Turaka desiti na Ov?jem polju.
Tijekom no?i 22./23. listopada koriste?i srpsku neobavije?tenost, turske postrojbe su se razvile i zauzele polo?aje prema usamljenoj srpskoj 1. armiji s ciljem pobjede nad njom, pri ?emu je turski zapovjednik
Zeki-pa?a
raspolagao to?nim podacima o snazi srpskih postrojbi. Iako sna?an, napad koji je po?eo iznenada 23. listopada rano ujutro, nije uspio potisnuti srpsku 1. armiju s polo?aja. I dalje u svom neznanju, sto?er 1. srpske armije 24. listopada zapovijeda protunapad, misle?i da se radi o slabim turskim postrojbama i potiskuje turske snage, jednim dijelom ka
Skoplju
a drugim dijelom ka Velesu preko Ov?jeg polja.
Nesvjestan postignutog uspjeha, sto?er 1. srpske armije 25. listopada zapovijeda daljnje nastupanje prema Ov?jem polju, gdje su o?ekivane glavne turske snage. ?ak i nakon ulaska jedne brigade u nebranjeno Skoplje, srpski zapovjednici nisu bili i dalje svjesni svog uspjeha i nisu imali jasnu predstavu razvoja događaja. Tek nakon ?to su 28. listopada uspjeli izbiti na Ov?je polje i pred Veles, bez ikakvog otpora turskih snaga, postolo je jasno ?to se desilo pred Kumanovom i da ?ansa nije iskori?tena.
Druge dvije armije, 2. i 3., nastupaju?i s lijeva i desna i ne znaju?i ?to se de?ava pred Kumanovom, nisu iskoristile priliku da potpuno poraze turske snage.
Operacije poslije Kumanovske bitke
[
uredi
|
uredi kod
]
Nakon izbijanja na Ov?je polje i u podru?je Skoplja, uslijedilo je reorganiziranje srpskih snaga i planiranje daljnjih operacija. Cilj je bio uni?tenje turske Vardarske armije koja se povukla ka Bitoli gdje je organizirala obranu. Do odlu?uju?e
bitke
, koja je trajala tri dana, je do?lo 16. studenog i srpska armija je u?la u Bitolu 19. studenog. Turske snage su protjerane a nakon zauzimanja Ohrida i Debra, ostvaren je dodir s gr?kim snagama. Operacije su prekinute 4. prosinca zbog primirja.
Bugarska vojska je otpo?ela svoje vojne operacije
18. listopada
kada su njene snage pre?le tursku granicu i krenula na
Jedrene
. Turci su imali samo djelomi?ne podatke o pokretu bugarskih snaga. Naime, bilo im je poznato pravac kretanja glavnine bugarske vojske ali nisu imali podatke o pokretu nekih snaga 3. bugarske armije i njihovom obuhvatu
Krk Kilisea
. Na osnovu tih nepotpunih podataka, turski zapovjednik, Nazim-pa?a je bio uvjeren da bugarska vojska nastupa samo jednim pravcem, sa sjevera ka Jedrenima, pa je
21. listopada
pre?ao u napada na bugarske snage, gdje su turske snage krajem dana bile stije?njene na cijeloj boji?nici i prinuđene na povla?enje. Bugari su nastavili s napredovanjem i
23. listopada
natjerali Turke u bijeg, pri ?emu je vojna utvrda Krk Kilisea napu?tena bez borbe. Zbog nepoznavanja trenuta?ne situacije na boji?nici, bugarske snage su se zaustavile na liniji Krk Kilisea ? Jenid?e ? put ka Jedrenu, i tako Turcima dali mogu?nost ponovnog prikupljanja snaga u podru?ju
Luleburgaza
, gdje je
29. listopada
do?lo do borbe. Nakon tri dana ?estoke borbe Turci su ponovno pora?eni, ali ponovno nije iskori?tena prednost i turske snage su se uspjele reorganizirati i pripremiti za obranu
Carigrada
, gdje je vladala velika pometnja. Poku?avaju?i ispraviti gre?ku, Nazim-pa?a se utvrdio na
?atald?i
uz potporu turske mornarice na bokovima i tu sa?ekao bugarski napad, ?iji je napad po?eo
17. studenog
. Nakon dva dana borbi, Bugari su, uz velike gubitke u ljudstvu, odbijeni, pa je na bugarsku molbu
4. prosinca
zaklju?eno primirje, jer su u turske snage bile vrlo oslabljene.
Tijekom napada na ?atald?u, bugarske snage su od
27. listopada
dr?ale Jedrene pod opsadom.
Operacije na gr?koj boji?nici zapo?ele su jednovremeno napadom dviju gr?kih armija, teslijske i epirske, 18. listopada u dva odvojena pravca.
Tesalijska vojska je nakon vrlo brzih pobjeda nad manjim turskim snagama, 22. listopada stigla do
Sarandaporona
i tamo porazila turske snage pod zapovjedni?tvom Hasana Taksim-pa?e, a 29. listopada zauzela Naus, Veri i Katerinu i stigla pred
Solun
, gdje se ujedinila sa srpskim i bugarskim snagama. Nakon borbi, Hasan Taksim-pa?a je
8. studenog
potpisao kapitulaciju i gr?ke snage su
9. studenog
u?le u Solun, ?ime je bila presje?ena i veza između isto?ne i zapadne turske armije. Suprotno drugim zara?enim snagama, Gr?ka nije potpisala primirje s Turskom ve? je nastavila s operacijama, a na podru?ju Makedonije je organizirala svoju vlast. Operacije gr?ke vojske su na makedonskoj boji?nici su zavr?ene
16. prosinca
osvajanjem Kor?ua.
Epirska vojska je protjerala turske snage prema
Janjini
, koje nije bila u mogu?nosti zauzeti. Na polo?ajima prema
Janjini
je ostavila svoje manje snage a s ostalim o?istila prestalo podru?je, pri ?emu je 21. listopada zauzela otok
Lemnos
i na njemu ustrojila manevarsku bazu i po?ela blokadu
Dardanela
. Iako je nakon pada Soluna, prikupila dovoljno snaga za napad na Janjinu, Gr?ka nije uspjela zbog zime, planinskog terena i opse?nih priprema, izvr?iti napad prije primirja na Janjinu, koje je nastupilo
4. prosinca
i ?ime je bilo utvrđeno da sve snage ostanu na svojim polo?ajima a da se utvrde
Jedrene
,
Janjina
i
Skadar
ne mogu snabdijevati izvana.
Pregovori oko primirja su otpo?eli
13. prosinca
u
Londonu
a vođeni su pod utjecajem
Velikih sila
, koje su bile iznenađene brzim i uspje?nim prodorom savezni?kih snaga. U cilju o?uvanja svojih interesa, Velike sile su ve? 4. prosinca osnovale autonomnu Albaniju koja je bila pod jam?evinom i kontrolom Velikih sila. Od Turske se zahtijevalo da ustupi sva podru?ja zapadno od linije
Tekirdag
-
Midija
kao i sve otoke u
Egejskom moru
, uklju?uju?i i
Kretu
. Turska nije prvobitno pristala na te zahtjeve ve? je samo nudila autonomiju Makedonije i Albanije, nakon ?ega su i pregovori prekinuti. Ipak, po nagovoru Velikih sila, Turska je pristala
22. sije?nja
prihvatiti savezni?ke zahtjeve, ali je
23. sije?nja
izbio pu?
Mladoturaka
, na ?elu s
Enver-bejom
, pri ?emu je Nazim-pa?a ubijen a vlada bila oborena. Mladoturci su se bili usprotivili ustupanju
Jedrena
i egejskih otoka nakon ?ega je
29. sije?nja
prekinuto primirje.
II. razdoblje ? operacije nakon primirja (29. sije?nja ? 30. svibnja 1913.)
[
uredi
|
uredi kod
]
Vrijeme tijekom primirja su iskoristile obje strane za reorganiziranje i obnovu svojih snaga i za pripreme za nove operacije. To je pogotovu dobro do?lo Turcima, jer su im snage bile demoralizirane i oboljele epidemijom kolere. Nakon odbijanja savezni?kih zahtijeva 3. velja?e nastavljene su ratne operacije. Turci su na boji?nici svoje Isto?ne vojske zapo?eli napade na bugarske snage i u kratkoj ofenzivi (5. ?
9. velja?e
) uspjeli potisnuti bugarske predstra?e i povratiti ?atald?u. Usprkos po?etnoj premo?i, bugarske snage su uspjele odbiti turske snage i slomiti posljednje poku?aje turskih snaga deblokiranja Jedrena.
Grci su, po zavr?etku pripremnih operacija,
4. o?ujka
napale na Janjinu i poslije te?kih borbi zauzele 6. o?ujka utvrdu, tijekom ?ega su zarobili veliki broj turskih snaga. Osim toga, gr?ka mornarica je vodila ?estoke borbe s turskom mornaricom, sprje?avaju?i joj prebacivanje snaga putem mora.
Nakon odbijanja turske ofenzive, Bugari su odlu?ili zauzeti
Jedrene
, u kojima se nalazilo oko 60 tisu?a turskih vojnika, pa su zajedni?kim napadom bugarskih i srpskih snaga 25. o?ujka po?ele borbe za Jedrene. Usprkos velikom broju snaga, turski zapovjednik
?ukri-pa?a
je
26. o?ujka
bio prinuđen predati Jedrene, ?ime je bugarski polo?aj u mnogome pobolj?an, jer je uspostavljena ?eljezni?ka veza
Svilengrad-Jedrene-?atald?a
. Uvidjev?i prednosti bugarske vojske, Turci su odmah predlo?ili primirje koje je zaklju?eno
16. travnja
. U Jedrenu je zarobljeno 12 pa?a, tisu?u turskih ?asnika i oko 35 tisu?a vojnika, kao i znatne koli?ine ratnog materijala.
Na crnogorskoj boji?nici, odmah nakon prestanka primirja, crnogorske snage su u suradnji sa srpskim
7. velja?e
otpo?ele napad na Skadar koji je odbijen uz velike ?rtve. ?ele?i da stavi Velike sile pred svr?en ?in, crnogorski kralj Nikola, ponovno u suradnji s ja?im srpskim snagama, koje su preba?ene iz Soluna pripremao ponovni napad na Skadar. Zbog prijetnje Velikih sila da Skadar mora pripasti Albaniji, Srbija je povukla snage u Srbiju, a kralj Nikola je sam nastavio opsadu Skadra, koja je zavr?ena predajom
23. travnja
zbog gladi. Pod prijetnjom Velikih sila, crnogorske snage su napustile
14. svibnja
Skadar, predaju?i ga u ruke snaga Velikih sila.
Kona?an svr?etak rata je bio
30. svibnja
1913.
godine, kad je Turska potpisala mirovni ugovor u Londonu i odrekla se svih podru?ja zapadno od linije
Enos ? Midija
. Kao ishod Prvog balkanskog rata, ustanovljena je dr?ava Albanija i sru?en je turski feudalni sustav.
- Vojna enciklopedija, Beograd, izdanje 1958. godine
- Sestrinski projekti