Orgulje
(
njema?ki
orgel
iz starovisokonjema?kog
orgela, organa
za
latinski
organa
, mno?ina od
organum
za izv.
gr?ki
organon, ?ργανον
, tj. ?glazbalo”
[1]
) su jedno od najslo?enijih
glazbala
s tipkama, a svrstavamo ih i u
puha?ka glazbala
. Imaju, ovisno o veli?ini, od jedne do ?ak pet ili ?est klavijatura po kojima se svira rukama (manuali) i klavijaturu na kojoj se svira nogama (pedal). Broj manuala ovisi o veli?ini orgulja, odnosno o broju registara, tj. svirala, a mogu ih imati od jednog do sedam. Orgulje nisu stalno orkestralno glazbalo, nego se naj?e??e primjenjuju kao solisti?ki instrument, posebice tijekom
bogoslu?ja
. Nalaze se gotovo i u svim ozbiljnijim koncertnim dvoranama, kako starijim tako i onima nastalim posljednjih desetlje?a.
[2]
Video primjer sviranja orgulja, Carol Williams izvodi "
Bumbarov let
" (
Nikolaj Rimski-Korsakov
) na orguljama kadetske kapele
West Point vojne akademije
,
SAD
.
Barokne
orgulje Gomeza Herrere iz 17. st. u samostanu Santa Cruz,
Coimbra
,
Portugal
Zvuk se na orguljama proizvodi tako da se pritiskom tipke na klavijaturi dovodi zrak iz mijeha u svirale, koje su razli?ite građe i veli?ine. Zrak uba?en crpe?im mijehom isprva je stije?njen u spremniku, potom se tzv.
manubrijem
pu?ta u drvenu ?krinju (zra?nice) i s pomo?u ventila odlazi u tzv.
kancelu
pojedinoga sustava svirala (registra).
[1]
Svirale su onaj dio orgulja u kojima titra stupac zgusnutog zraka i time proizvodi
zvukove
razli?itih boja i visina. Registar je niz svirala iste boje i ja?ine zvuka. Glavni registri orgulja jesu
principali
8-stopni, dok se orgulje ude?avaju prema registru oktava 4 koji spada u registar principal, samo zvu?i za oktavu vi?e. Temeljni zvuk orguljama također daju poklopljenice bordoni (
gedackti
). Postoje u orguljama registri tamnih, ti?ih tonova, oni prodornijeg, reskijeg i glasnijeg zvuka koji opona?aju razne glazbene instrumente.
[2]
Primjenom svirala orgulje mogu opona?ati sve boje
orkestralnih
glazbala
i
ljudskih glasova
, zato se simboli?ki nazivaju
kraljicom instrumenata
.
[2]
Pro?elje (
prospekt
) orgulja prednjica je drvenog ormara u kojem su smje?tene svirale, zra?nice i mijeh, a ?esto su ga, osobito u razdoblju
baroka
, ukra?avali kipari i slikari. Poseban su ukras pro?elja simetri?no postavljene svirale glavnoga registra.
[1]
Izgradnja orgulja i glazba su usko povezani jer je svaki instrument izrađen posebno za određen arhitektonski prostor u kojem ?e se svirati. Visoko specijalizirano znanje i vje?tine vezane uz ovu praksu razvili su obrtnici, skladatelji i glazbenici koji su radili zajedno kroz povijest, osobito u Njema?koj. Zato je proizvodnju i glazbu orgulja
UNESCO
prepoznao kao
nematerijalnu svjetsku ba?tinu
Njema?ke
i 2017. godine upisana je na
popis nematerijalne svjetske ba?tine u Europi
.
[3]
Glazbenice
,
mozaik
iz 4. st. u
bizantskoj
vili u Marjaminu (
Sirija
) je najstariji sa?uvani prikaz orgulja
Najstarije poznate su starokineske usne orgulje koje su poznavale sve stare kulture istoka, a hidrauli?ne ili vodene bile su ra?irene u
anti?koj Gr?koj
(izumio ih je oko
254. pr. Kr.
gr?ki in?enjer
Ktesibije Aleksandrijski
). U
starome Rimu
spominju se jednostavnije građene pneumatske orgulje, a posredovanjem
Bizanta
, orgulje se u 8. st., za vladavine
Karolinga
, uvode u kr??anske crkve (?esto u obliku prijenosnih orgulja,
portativa
). Pro?irile su se Europom u 13. i 14. st., kada se orguljama opskrbljuju i glavne crkve u Hrvatskoj. Njihovo zlatno doba svakako je razdoblje 17. ? 18. st., kad su građene iznimno slo?ene mehani?ke barokne orgulje. U 19. st. se pak stolje?u uvodi pneumatska i elektri?na traktura, ?to posljeduje orkestralnijim zvukom, ali i ubrzanim stradanjem starijih povijesnih orgulja koje se zamjenjuju novima, prete?ito mehani?kim, poglavito na prijelazu iz 19. u 20. stolje?e.
Orgulje iz
1767.
godine u
rokoko
stilu,
Crkva sv. Marije Magdalene u ?azmi
.
Od 19. st. orgulje se grade i u necrkvenim prostorima (kao ?to je
koncertna dvorana
,
kazali?te
, ?kola i dr.), a u 20. st. grade se, osim novih, stilske i konstrukcijske replike goti?kih, renesansnih i baroknih obilje?ja.
[1]
Mehani?ke povijesne orgulje majstora Caspara Fischera u ?upnoj crkvi Bezgre?nog za?e?a BDM u Valpovu iz 1805.
Hefererove orgulje u Crkvi sv. Jakova u Dicmu, sagrađene 1998. godine
U Hrvatskoj je tijekom Republi?ke evidencije orgulja koju je od 1972. do 1975. godine provodio akademik
Ladislav ?aban
zabilje?eno oko 800 orgulja i orguljskih pozitiva. Među njima velik je broj povijesno i spomeni?ki vrijednih starih glazbala, od 16./17. do 20. stolje?a. Tek je manji broj njih u dobrom stanju i redovitoj upotrebi, a ve?i dio je zapu?ten i izlo?en propadanju. ?etrdesetak orgulja uni?teno je ili ukradeno na okupiranim teritorijima tijekom
Domovinskog rata
. Najstarije orgulje u Hrvatskoj datiraju iz
1640.
i nalaze se u crkvi Svetog Duha u
?ibeniku
. U kontinentalnom dijelu Hrvatske najstarije se orgulje nalaze u pavlinskom samostanu u
Lepoglavi
koje su izgrađene
1649.
godine, a prema natpisu priskrbio ih je obnovitelj baroknog samostana Pavao Ivanovi?.
[4]
Orgulje u Hrvatskoj izgradili su ve?im dijelom strani orguljari iz nama susjednih zemalja, poput Italije, Austrije, Mađarske, Slovenije itd., no i u nas su tijekom minulih stolje?a djelovale mnoge doma?e radionice. Dubrovnik, Karlovac, Zagreb, Osijek, Kri?evci, Po?ega, samo su neka od mjesta u kojima su djelovale radionice doma?ih graditelja orgulja. U Hrvatskoj je najpoznatiji graditelj orgulja bio
Petar Naki?
, koji je djelovao sred. 18. st., utemeljiv?i tzv. ?novomleta?ku ?kolu” i izgradiv?i oko 500 glazbala (od toga petnaestak u Dalmaciji).
[1]
Od ostalih poznatih graditelja orgulja koji su ?ivjeli ili djelovali u Hrvatskoj isti?u se graditelji orgulja iz obitelji Fabing (
Andrija
,
Lorenz
,
Ferdo
) i Fischer (
Caspar
i
Ivan Fischer
).
[5]
Jedne od najljep?ih i najve?ih orgulja u Hrvatskoj postavljene su na koru
đakova?ke katedrale
od 1936. god.
Radi popularizacije hrvatskih povijesnih orgulja i orguljske glazbe odr?avaju se u nas nekoliko orguljskih festivala:
Organum Histriae
(Dani orgulja u Istri),
Ars organi sisciae
,
Orgulja?ka ljetna ?kola
u ?ibeniku, ciklus koncerata
Orgulje Heferer
i neki manji.