Nadrealizam

Guillaume Apollinaire , *Kaligram* , 1915.

Nadrealizam je umjetni?ki pokret nastao u Parizu . Nadrealizam je nastao i razvijao se neposredno iz talijanskog metafizi?kog slikarstva i dadaizma . Andre Breton , francuski pjesnik , prvi je okupio umjetnike novog smjera svojim " Manifestom nadrealizma " 1924. g. Kao i futuristi , prezirali su sve zakone i ustaljene obi?aje, ali umjesto borbi s dru?tvom, okrenuli su se od stvarnosti i usmjerili svoje napore istra?ivanju ljudskog duha za koji su smatrali da je potisnut i ugu?en dru?tvenim pritiscima. Breton je definirao nadrealizam kao "diktat misli, bez kontrole razuma, izvan svake estetske ili moralne preokupacije" .

Fantazijska, iracionalna, imaginacijska komponenta umjetnosti oduvijek je izra?avala tajnovite predjele ljudske du?e. Europska likovna umjetnost od srednjeg vijeka do danas otvara izvore imaginacijskog na razne na?ine. Tek u nadrealizmu su ove strukture ljudskog bi?a iza?le u prvi plan i umjetnici su se skupili u jedinstven pokret.

Prete?e [ uredi | uredi kod ]

Metafizi?ko slikarstvo nastalo je u talijanskom gradu Ferrara 1917. godine. Nastao je iz susreta ?etvorice umjetnika: Giorgia de Chirica , Carla Carraa , Alberta Savinija i Filippa de Pisisa . Naredne godine pridru?uje joj se i Giorgio Morandi . Grupa se 1920. raspada. Ti umjetnici sami sebe određuju kao metafizi?are, to jest smatraju da vide onkraj stvarnosti. Njihova djela, ?ije zna?enje ?esto ostaje tajanstveno, priop?avaju osjet nestvarnosti, i??ekivanja neobi?nog događaja, prizivaju ti?inu i san . ?to metafizi?ke slike ?ini tako "uznemiruju?ima"? Raspolo?enje koje ih pro?ima - o?aravaju?e, a istodobno odbojno. Ni?ta od onoga ?to je naslikano nije onako kakvim se ?ini: predmeti se postavljaju jedan uz drugi bez logi?kog smisla, a odnosi koji ih povezuju ostaju nepoznati. U tehni?kom pogledu savr?eno kao anti?ko slikarstvo, metafizi?ke slike ne te?e tome da budu provokativno neugodne kao i dadaisti?ke , ve? nas upozoravaju da nas i ne?ivi predmeti mogu uvu?i u ?arobni krug, u za?aranu dimenziju.

Ruski ?idov Marc Chagall (1887. ? 1985.) druga je prete?a nadrealizma. Do?av?i u Pariz slika jednu drugu fantasti?nu lirsku poetiku s elementima dje?je naivnosti. Na njegovim slikama sve je mogu?e, nema zakona te?e i ne vrijede zakoni fizike, pa likovi lebde i plove prostorom, a duh slobodno luta vremenom, boja ima slikarsku i simboli?nu funkciju, a motivi su mu vezani za selo, brak, ?ivotinje, biblijske motive, itd. Sve u svemu, jedno antilogi?no figurativno lirsko slikarstvo snovitih vizija.

Pari?ki pokret [ uredi | uredi kod ]

Kao ?to je ve? navedeno, pokret je nastao 1924. godine u Parizu . Nadrealizam se oslanja na iskustvima drugih pokreta, u prvom redu ekspresionizma i dade . Nadrealisti na svojim slikama do krajnjih granica dovode vizualno izmje?tanje i osje?aj nestvarnosti. Nadahnu?e tra?e u podsvjesnome te jedan kraj drugog stavljaju likove koji su jedan drugom strani, kao ?to su to nekoliko godina ranije radili metafizi?ari i dadaisti . Bizarno, neobi?no, uznemiruju?e - sve to karakterizira djela nadrealista koji otvoreno izjavljuju da ?ive zajedno s ?udovi?tima ljudskog uma.

U slikarstvu se nadrealisti slu?e veoma preciznom tehnikom, ?ine?i gotovo opipljivima vizije koje pripadaju dimenziji uma, a ne dimenziji stvarnosti. Na platnu predmeti trpe izobli?enja ili se smje?taju u kontekst koji je potpuno stran njihovoj uobi?ajenoj okolini.

Nadrealisti se oslanjaju na teoriju austrijskog psihijatra Sigmunda Freuda (osniva?a psihoanalize ), prema kojoj ?ovjek ima dvije naravi, jednu svjesnu i budnu, a drugu podsvjesnu i potisnutu odgojem i zakonima zajednice. Ta ljudska podsvijest se oslobađala u snovima i halucinacijama, te su zato nadrealisti osobitu pozornost usmjerili snovima i slobodnu lutanju prostorima ma?te.

?asopis Minotaure [ uredi | uredi kod ]

Albert Skira , mlad i poduzetan bibliofil, koji je u Lausannei 1928. godine osnovao izdava?ku ku?u istog imena, zapo?inje karijeru 25. listopada 1931. godine objavljivanjem Ovidijevih Metarmofoza koje je, na poziv Pierra Matissea , ilustrirao Pablo Picasso s 30 bakroreza . Uz pomo? Efstratiosa Teriadea, Skira povjerava Andre Bretonu uređivanje novog umjetni?kog ?asopisa Minotaure . Naslovnicu za prvi broj Minotaurea dizajnirao je Pablo Picasso . Ostale su izradili Marcel Duchamp , Juan Miro , Salvador Dali , Henri Matisse , Rene Magritte te Max Ernst . Iako je ?asopis prije svega glas nadrealista, o?troumno i nepristrano daje prostor raspravama među umjetnicima razli?itih mi?ljenja i stremljenja, od Georges Braquea do Andre Deraina , te od Henri Laurensa do Constantin Brancusija . Posljednji broj Minotaurea izlazi u svibnju 1939. godine, a zatim politi?ke okolnosti sprje?avaju daljnje izla?enje. Unato? kratkom vijeku, ?asopis ima veliki zna?aj za razvoj i ?irenje slikarske avangarde i temeljno je svjedo?anstvo o umjetnosti između dva rata .

Umjetnici [ uredi | uredi kod ]

Razdoblje između dvaju svjetskih ratova obilje?eno je sveop?im ?irenjem i prihva?anjem pobuda ?to ih je dalo eksperimentalno i revolucionarno desetlje?e likovnih umjetnosti na po?etku stolje?a. Gotovo svi novi stilovi traju, ali ?e se ve?ina umjetnika, zamoreni od istra?ivanja i neizvjesnosti, vratiti u sigurno okrilje realizma . Taj novi realizam nije vi?e objektivan i "neutralan" kao u 19. st.; ponekad je impresionisti?ki lagan, ili podcrtan ekspresionisti?kom izra?ajno??u, ili ima zbijene volumene u duhu kubizma , ili je pojednostavljen i pro?i??en u tragu metafizi?kog slikarstva .

Tipi?ni motivi nadrealisti?kih slika povezuju nespojive oblike u biolo?kom svijetu ili zrcale neodr?ive ravnote?e u fizi?kom. Tako neki stvaraju biolo?ki "mogu?e", ali neviđene i nepostoje?e oblike organi?kog svijeta, kao na slikama Ivesa Tanguyja (1900. ? 1955.) koji slika duboka beskrajna prostranstva u kojima se nalaze fantasti?ni oblici - svijet apsurda i deformacija s izvori?tem u podsvijesti.

Paul Klee (1879. ? 1940.) stvara isto jedan nepostoje?i prostor koji je neizmjeran, sastavljen od pomno slaganih ploha nje?nih boja, najsuptilnijih prijelaza koji zahtijevaju pomno promi?ljanje i prepu?tanje ma?ti ? spoj dje?je naivnosti i jednostavnosti s vrhunskim znanjem i majstorstvom umjetnika. Dakle, jedno poeti?no i apstraktno slikarstvo u kojem boja ima potpunu autonomiju. Klee bi rekao: "Umjetnost je izrazito subjektivna" , i … "Umjetnost ne predstavlja ono ?to je vidljivo, nego stvara vidljivo."

Drugi slikari, poput najpoznatijeg nadrealista ? Salvadora Dalija (1904. ? 1989.), nastoje ?to dublje prodrijeti u ponore ljudske podsvijesti (osobito strahova, bjesova, nemo?i i mr?nje). Dali nastoji ?to to?nije prikazati, u zbilji nemogu?e, kombinacije iz snova, i to tako uvjerljivo da se doimaju posve istinitima. Te "fotografije sna" su tako pomno realisti?ki naslikane da podsje?aju na naturalisti?ke prikaze prirode iako im sadr?aj nije ?ivotna svakodnevica nego vizije ?to ih duh i ma?ta stvaraju u snovima.

Sablasne prizore koji kao da izviru iz nekog sna prikazivao je i Max Ernst (1881. ? 1976.). On je bio Duchampov suradnik jo? u doba dadaizma, a jedan od prvih i najistaknutijih nadrealista. U svojim slikama kombinirao je kola? i frota? (franc. frottage = trljanje) iz kojeg je dobivao posebne efekte ( dekalkomanija ).

Bla?i tip nadrealizma samo zbunjuje, ne izaziva tjeskobu ili nelagodu tipi?nu za nadrealisti?ka djela, ve? se doima vi?e kao zagonetka i duhovna zabava. Takvo slikarstvo zastupa belgijanski nadrealisti?ki slikar Rene Magritte koji se najdoslovnije poigrao s pojmom "slike" stvarnosti i umjetni?ke "slike". Na njegovim se slikama nespojive "bezazlene" stvari i pojave stapaju krajnjom jasno?om i o?trinom.

Sli?an pristup imao je i nizozemski grafi?ar M.C. Escher koji istra?uje paradoksalne, prividno istinite, a zapravo nemogu?e prostorne odnose.

Posve optimisti?an i blago ironi?an pristup ima i Joan Miro ?ije su slike obijesne igre veselih boja, rasutih apstraktnih oblika u plohama mekih obrisa, ili pak o?trih linija u kojima prepoznajemo figure pretvorene u znakove u neobi?noj igri.

Za razliku od ovakvih kombinacija talijanski likovni umjetnik Alberto Giacometti (1901. ? 1966.), zaokupljen je prikazivanjem samospoznaje, egzistencijalizma kroz svoje istanjene krhke figure koje su uvijek neko mi?ljenje u prostornom odnosu. Dok je Marino Marini (1901. ? 1980.) zaokupljen problemom ravnote?e i gubitka ravnote?e prikazuju?i uznemirenje ljudskog bi?a. Njegove brojne varijacije konja i konjanika se sve vi?e sjedinjuju u tragi?nom posrtanju i padu.