Izvornik
?enevske konvencije
iz
1864.
Međunarodni ugovor
je svaki sporazum sklopljen između dvaju ili vi?e
subjekata međunarodnog prava
, koji je uređen
međunarodnim pravom
, bilo da je sadr?an u jedinstvenoj ispravi ili u vi?e međusobno povezanih isprava, bez ozbira na njegov poseban naziv.
Treba svakako naglasiti da svaki međunarodni ugovor, kojeg su ratificirala odnosno potvrila zakonodavna tijela dr?ava ugovornica, po svojoj pravnoj snazi jest iznad zakona i podzakonskih akata.
Međunarodni ugovori mogu nositi razne nazive, kao ?to su:
ugovor
, konvencija, protokol, pakt, akt, sporazum, memorandum, povelja, statut,
konkordat
.
Kao ?to je re?eno, međunarodni ugovor mo?e se sklapati između dva (
dvostrani ugovor
) ili vi?e (
mnogostrani ugovor
) subjekta međunarodnog prava - tj.
dr?ava
,
međunarodnih organizacija
te ostalih subjekata međunarodnog prava kao ?to su ustanici ili oslobodila?ki pokreti.
Međutim, kod međunarodnih ugovora razlikuje se trenutak potpisivanja subjekata međunarodnog prava (naj?e??e dr?ava ugovornica) od trenutka stupanja na snagu toga ugovora.
To ovisi o ratifikaciji odnosno razmjeni isprava i usvajanju u parlamenatima dr?ava potpisnica. Tek njihovom potvrdom međunarodni ugovor je preuzet u unutarnji pravni sustav svake od dr?ava ugovornica, te kao takav stupa na snagu i po?inje njegova primjena.
Be?ka konvencija o pravu međunarodnih ugovora definira međunarodni ugovor kao "
međunarodni sporazum koji je u pismenom obliku sklopljen između dr?ava i uređen međunarodnim pravom, bilo da je sadr?an u jedinstvenoj ispravi ili u dvjema ili u vi?e međusobno povezanih isprava i bez obzira na njegov poseban naziv
". Na sli?an na?in međunarodni ugovor se definira i u Be?koj konvencija o sukcesiji dr?ava glede međunarodnih ugovora iz 1978. i Be?koj konvencija o pravu
međunarodnih ugovora između dr?ava i međunarodnih organizacija ili između međunarodnih organizacija iz 1986., iako se u posljednjoj pojavljuje nu?na razlika s obzirom na njezino polje primjene. Iz navedene definicije mo?e se zaklju?iti da su glavne odrednice međunarodnog ugovora sadr?ane u njegovim strankama, postignutom sporazumu, pisanom obliku te podvrgnutost pravilima međunarodnog prava.
Stranke međunarodnog ugovora su subjekti međunarodnog prava, tj. one kojima je priznat međunarodnopravni subjektivitet. To su u prvom redu dr?ave. Svaka dr?ava ima sposobnost sklapanja ugovora. Drugi subjekti koji mogu biti stranke međunarodnih ugovora su
međunarodne (međuvladine) organizacije
, savezne jedinice u
saveznim dr?avama
, u skladu s njihovim ustavnim uređenjima, internacionalizirana podru?ja, ustanici priznati kao zara?ene strane.
Na?ini izra?avanja pristanka na vezanost ugovorom
[
uredi
|
uredi kod
]
Kako bi subjekt postalo strankom ugovora, on mora na konkretan na?in iskazat svoju volju za preuzimanjem prava i obveza iz ugovora. Naime, sve radnje poduzete u postupku sklapanja ugovora nemaju za posljedicu stvaranje pravne obveze za stranku koja ih je poduzela. Pravna veza između stranke i ugovora zapo?inje tek nakon ?to ona izrazi svoj pristanak da bude vezana ugovorom. Taj pristanak se mo?e iskazat na nekoliko na?ina, a
Be?ka konvencija
u svom ?lanku 11. predviđa sljede?e:
- potpisivanje,
- razmjena isprava koje ?ine ugovor,
- ratifikacija
,
- prihvat, odobrenje,
- pristup, i
- drugi ugovoreni na?in.
Samim izra?avanjem pristanka ugovor jo? ne mora stupiti na snagu, ve? ?e on puni pravni u?inak proizvoditi tek nakon ?to svoj pristanak dade i suprotna strana (ako se radi o dvostranom ugovoru) ili sve stranke, odnosno minimalan broj stranaka propisan u samom ugovoru (ako se radi o mnogostranom ugovoru). Be?ka konvencija prihvatila je na?elo slobodne dispozicije stranaka te ?e se dr?ave vezati na onaj na?in na koji su se dogovorile, bez davanja prednosti bilo kojem od nabrojenih na?ina.
Rezerve i interpretativne izjave uz međunarodne ugovore
[
uredi
|
uredi kod
]
Be?ka konvencija o pravu međunarodnih ugovora
definira
rezervu
kao jednostranu izjavu, bez obzira na to kako je sastavljena ili nazvana, koju dr?ava daje prilikom potpisivanja, ratifikacije, prihvata ili odobrenja ugovora ili prilikom pristupa ugovoru, a kojom se ?eli isklju?iti ili izmijeniti pravni u?inak nekih odredaba tog ugovora u njihovoj primjeni na tu dr?avu.
[1]
Rezervu mo?e staviti dr?ava prilikom izra?avanja pristanka biti vezanom ugovorom, osim ako je ta rezerva ugovorom zabranjena, ako ugovor predviđa stavljanje samo određenih rezervi, među kojima se doti?na rezerva ne nalazi, ili u drugim slu?ajevima ako je rezerva inkompatibilna s predmetom i svrhom ugovora (?lanak 19. Konvencije).
Za razliku od rezervi, Be?ka konvencija o pravu međunarodnih ugovora ne definira
interpretativnu izjavu
. Vodi? za praksu glede rezervi uz međunarodne ugovore,
[2]
kojeg je usvojila
Komisija za međunarodno pravo
2011. godine donosi sljede?u definiciju: "
Interpretativna izjava
zna?i jednostranu izjavu, bez obzira na to kako je sastavljena ili nazvana, koju daje dr?ava ili međunarodna organizacija, a kojom ta dr?ava ili međunarodna organizacija ?eli to?no odrediti ili razjasniti zna?enje ili doseg međunarodnog ugovora ili nekih njegovih odredaba."
[3]
U Republici Hrvatskoj, njezina definicija je dana u ?lanku 2. Zakona o sklapanju i izvr?avanju međunarodnih ugovora: "
Interpretativna izjava
je jednostrana izjava u pisanom obliku, bez obzira na to kako je sastavljena ili nazvana, kojom Republika Hrvatska, prigodom potpisivanja ili davanja pristanka da bude vezana međunarodnim ugovorom, izra?ava tuma?enje, obja?njenje ili preciziranje nekih odredaba toga međunarodnog ugovora u njihovoj primjeni na Republiku Hrvatsku ili izno?enje politi?kog stava."
[4]
Kao zasebni pravni institut, interpretativne izjave po?ele su se razvijati u novije vrijeme, s porastom broja mnogostranih međunarodnih ugovora o razli?itim i ?esto vrlo osjetljivim temama. Neke od tih ugvora sadr?avaju i ugovorne klauzule o zabrani rezervi, pa onda dr?avama jedino ostaje mogu?nost stavljanja izjava kojima se niti mijenja niti isklju?uje pravni u?inak ugovornih odredbi.
[3]
Prvotna svrha interpretativnih izjava je da tuma?e ugovor uz koji su stavljene ili neke od njegovih odredaba. One ne idu za tim da isklju?uju ili mijenjaju pravni u?inak ugovornih odredbi, ?to je temeljna odlika rezervi.
[3]