Korporativizam je ideja o ustroju dru?tva putem udru?enja - korporacija - vlasnika kapitala i razli?itih kategorija radnog stanovni?tva. Dogovaranjem između tih korporacija trebalo bi posti?i ve?u dru?tvenu harmoniju i osigurati stanovni?tvo i kapital od rizika siroma?tva i politi?kih sukoba.

Danas, elementi koroprativizma sadr?ani su u tripartitnom dogovaranju dr?ave, sindikata i predstavnika poslodavaca, ^[1] koje postoji u ve?ini zemalja svijeta. ^[2]

U talijanskom fa?izmu [ uredi | uredi kod ]

Korporativizam kao politi?ku stvarnost prvi je realizirao talijanski fa?izam . U varijanti kakvu je izveo Mussolinijev re?im, bila je rije? o politi?kom sustavu u kojemu su pripadnici svih dru?tvenih slojeva - radnici, slu?benici, obrtnici, industrijalci i svi drugi - bili uklju?eni u svoje korporacije (sindikate, strukovne udruge, udru?enja industrijalaca), koje pod predstavljaju dio dr?ave i imaju zada?u pod vodstvom fa?isti?ke partije slo?no izgrađivati totalitarnu dr?avu i provoditi politiku dr?ave, koja totalitarno obuhva?a sve segmente dru?tva. U takvom sustavu, dru?tvo je identi?no s dr?avom, te nema nijednog dijela dru?tvenog ?ivota koji bi bio izuzet od kontrole dr?avne vlasti. ^{[3] [4]}

Nakon ?to je Mussolini po?etkom 1925. godine uspostavio diktaturu u Italiji koju je kao premijer vodio od 1922. godine, sklopili su 2. listopada 1925. godine fa?isti s gospodarstvenicima okupljenima u Op?em savezu talijanske industrije (" Confindustria ") sporazum poznat pod imenom Patto di Palazzo Vidoni ; njime su sindikati koje je osnovala Nacionalna fa?isti?ka partija dobila monopol na sindikalno organiziranje talijanskih radnika. Taj je monopol fa?isti?ke partije predstavljao bitni element fa?isti?ke diktature. ^[5]

Fa?isti ipak nisu uspostavili posve novi sustav korporacija , nego su iskoristili sindikalne, strukovne i druge udruge koje su odranije postojale: ?lanstvo je u njima bilo obvezno, a same udruge su postale dijelovima dr?avne vlasti - i podvrgnute potpunoj kontroli fa?isti?ke partije .

Na vrhu tog korporativisti?kog poretka u talijanskom fa?izmu pod vodstvom Mussolinija stajao je Veliki savjet fa?izma ( Gran Consiglio del Fascismo ), kao sredi?nje tijelo Nacionalne fa?isti?ke partije kojemu je od prosinca 1928. bila dana ustavna ovlast da "koordinira i integrira" sve aktivnosti re?ima. ^{[6] [7]} Godine 1939. donji je dom parlamenta kojega je birao narod na izborima (neslobodnima, za vrijeme fa?izma) zamijenjen Domom fa?ija (mjesnih organizacija fa?isti?ke partije) i korporacija ( Camera dei fasci e delle corporazioni ) kojega su ?inili ?lanovi Velikog savjeta fa?izma i drugi rukovodioci fa?isti?ke partije. ^[8]

Nakon pada talijanskog fa?izma, odustalo se od Mussolinijevog korporatisti?kog sustava, kao posve nespojivog s demokracijom. Međutim su sindikati, strukovne udruge i udruge poslodavaca - koje su, naposljetku, postojale i prije Mussolinija - nastavile djelovati, te surađivati međusobno i s dr?avom.

Razni autoritarni re?imi inspirirani Mussolinijevim eksperimentom [ uredi | uredi kod ]

Austrofa?izam - re?im koji je vladao Austrijom od 1934. pa do pa do sjedinjenja s Hitlerovom Njema?kom u Anschlussu 1938. godine - gledao je u Mussolinijevoj Italiji svojeg vanjskopoliti?kog pokrovitelja, te je u velikoj mjeri preuzeo i Mussolinijeve korporatisti?ke politike.

Talijanski socijalnopoliti?ki eksperiment s korporativizmom bio je inspiracija i za razne druge autoritarne re?ime toga doba, te su donekle ideje o korporacijama radnika, stru?njaka i vlasnika kapitala provodili primjerice Brazil, Argentina, Turska, ?panjolska i Portugal. U svim tim slu?ajevima je bila rije? o autoritarnim re?imima, koji su htjeli vi?e staviti naglasak na politi?ku ulogu dru?tvenih kolektiviteta, a manje na izbor pojedinaca koji bi slobodno odlu?ivali o udru?ivanju. Re?im tu ipak nije formiran iz korporacija, nego je politi?ka vlast odlu?ivala tko ?e biti predstavnici dru?tva, koji ?e onda zapravo posredovati između svojih udruga i re?ima.

?panjolski predsjednik i diktator Miguel Primo de Rivera u ?panjolskoj (1923. do 1930.) je zamijenio parlament biran na slobodnim izborima stale?kim parlamentom, u kojemu su bili predstavnici raznih socijalnih institucija. Bila je rije?, međutim, tek o instrumentu diktature gdje je Riverina vlada imenovala predstavnike u parlament sazvan 1927. godine, koji je k tome imao tek ograni?ene ovlasti.

U Portugalu, re?im Antonija de Oliveire Salazara (1932. ? 1968.) donio je 1933. godine Zakon o radu ( Estatuto Nacional do Trabalho ), koji je preuzeo glavne elemente korporatisti?kog sustava u Italiji, međutim donekle "omek?ane" katoli?kim viđenjem o po?eljnom korporatizmu zadr?anom u Enciklici pape Pija XI. Quadragesimo anno iz 1931. godine. Salazarov re?im se nije ?urio s provođenjem te reforme: portugalske korporacije su definitivno uspostavljene tek 1950. godine, ali politi?ka vlast ipak nije dana njima u ruke, nego je Salazarova partija parlament formirala putem izbora s op?im pravom glasa (gdje su bira?i jedino mogli izabrati kandidata kojega je predlo?ila vladaju?a partija, kako je to i ina?e slu?aj u jednojpartijskoj dr?avi ). Sli?no, re?im Francisca Franca u ?panjolskoj je odlu?io 1942. godine ustrojiti dr?avu po korporatisti?kom sistemu, parlament ( Cortes ) se sastajao od 423 ?lanova, od kojih je 123 bilo ?lanova nacionalnog savjeta vladaju?e stranke, 50 su bili ?lanovi koje je osobno birao diktator ( Caudillo ) Francisco Franco, a ostali su bili predstavnici raznih asocijacija ?iji su ?lanovi bili pripadnici raznih profesija, ?panjolske op?ine i sli?no, sa zada?om da "iska?u sukobljena mi?ljenja u kontekstu jedinstva re?ima". ^[9]

SFR Jugoslavija [ uredi | uredi kod ]

Jednu vrstu viđenja radni?ke demokracije u kojoj je politi?ka vlast bila u rukama delegata radnog naroda mo?e se vidjeti kod jugoslavenskog samoupravnog socijalizma . U SFRJ ustavom je bilo propisano, i u praksi dosljedno provedeno organiziranje zaposlenike pod ?vrstim vodstvom komunisti?ke partije u okviru tzv. udru?enog rada, koji je i u zakonodavnim tijelima (također i u tijelima lokalne samouprave) bio predstavljen posebnim tzv. vije?ima udru?enog rada, a upravljalo se i mnogim financijski zahtjevnim dru?tvenim funkcijama - od zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, do ?kolstva - putem tzv. samoupravnih interesnih zajednica, koje su uklju?ivale predstavnike organizacija udru?enog rada ( poduze?a, gdje su radnici pod ?vrstim vodstvom komunista birali tko ?e njima upravljati i tko ?e ih predstavljati) koji su odlu?ivali o politici upravljanja tim financijskim sredstvima i na?inu obavljanja tih javnih poslova. U socijalisti?koj dr?avi, o?ito, tu nisu bili predstavljeni vlasnici kapitala, ali su vije?a udru?enog rada i samoupravne interesne zajednice prezentirale kako interese radni?tva, tako i interese poduze?a. ^[10]

Suvremeni tripartizam [ uredi | uredi kod ]

Teoreti?ari ukazuju na korporatisti?koj ideji (samo) donekle sli?ne pojave koje su u obliku neokorporativizma ili liberalnog korporativizma doprinijele nastanku tripartizma , gdje se stvaraju forumi gdje predstavnici vlade, asocijacije poslodavaca i sindikati zajedni?ki dogovaraju promjene uvjeta rada, nadnica i zakonodavstva. U velikoj mjeri su tripartizam svojedobno prigrlile demokr??anske i socijaldemokratske stranke u raznim zemljama, te je ostvario određeni utjecaj na politi?ki ?ivot i osobito razrje?avanje socijalnih proturje?ja u ve?em broju zemalja. ^[11]

Međunarodna organizacija rada donijela je 1976. godine Konvenciju o tripartitnim konzultacijama br. 144 kojoj je 2020. god. pristupila i Republika Hrvatska, kao njen 152. ?lan. Sve zemlje ?lanice obvezale su se provoditi tripartitne konzultacije dr?ave, poslodavaca i radnika o pitanjima rada i socijalne politike, a u Hrvatskoj se takvo tripartitno dogovaranje provodi ve? du?i niz godina. ^[12]

Izvori [ uredi | uredi kod ]