Poplave u
Gunji
u
svibnju 2014.
Katastrofa
u smislu Zakona o sustavu
civilne za?tite
je stanje izazvano prirodnim i/ili tehni?ko-tehnolo?kim događajem koji opsegom, intenzitetom i neo?ekivano??u ugro?ava zdravlje i ?ivote ve?eg broja ljudi, imovinu ve?e vrijednosti i okoli?, a ?iji nastanak nije mogu?e sprije?iti ili posljedice otkloniti djelovanjem svih operativnih snaga sustava civilne za?tite podru?ne (regionalne) samouprave na ?ijem je podru?ju događaj nastao te posljedice nastale terorizmom i ratnim djelovanjem.
[1]
Rije?
katastrofa
potje?e iz gr?kog jezika i zna?i "postaviti naglavce". Prvobitno se upotrebljavala da bi opisala rasplet, ili klimaks dramske radnje neke kazali?ne izvedbe, a po obilje?ju je mogla biti ili sretna ili tu?na.
U komediji,
klimaks
je sretan zavr?etak. Nakon cijele bujice nesporazuma i patnji, iznenada se sve potpuno obr?e kad se ljubavnici odjednom pomire i sjedine. Katastrofa komedije je, dakle, zagrljaj ili
vjen?anje
. U
tragediji
je klimaks tu?an zavr?etak. Nakon beskrajne borbe, sve se potpuno izvr?e kad junak otkriva da su ga pobijedile sudbina i okolnosti. Katastrofa tragedije je, dakle, smrt junaka.
Budu?i da se tragedije obi?no doimlju dublje od komedija i ja?e urezuju u pam?enje, rije? "katastrofa" po?ela se povezivati vi?e s tragi?nim nego sa sretnim zavr?etkom. U skladu s tim, njome se danas opisuje svaki kona?ni zavr?etak kobne ili katastrofalne prirode.
Znanstvenici su podijelili katastrofe u pet kategorija s obzirom na opseg njihovih u?inaka u odnosu na ljudsku vrstu, Zemlju i svemir.
U prvom redu, cijeli
svemir
mogao bi toliko promijeniti svoje karakteristike da bi postao nenastanjiv. Kad bi svemir postao poguban i kad nigdje u njemu ne bi mogao postojati ?ivot, tada ni ?ovje?anstvo ne bi moglo postojati. To bismo mogli nazvati "
katastrofom prve vrste
".
Naravno, nije potrebno uklju?iti cijeli svemir u ne?to ?to bi dostajalo da se izazove kraj ?ovje?anstva. Svemir bi mogao biti jednako dobro?udan kao i sada, a ipak bi se ne?to moglo dogoditi Suncu zbog ?ega bi
Sun?ev sustav
postao nepodoban za nastavanje. U tom bi slu?aju mogao prestati ?ivot ljudskoga roda iako bi sav ostali svemir i dalje postojao mirno i bez smetnji. To bi bila "
katastrofa druge vrste
".
I dakako, iako bi
Sunce
moglo i dalje sjati jednoliko i dobrohotno kao uvijek, sama bi Zemlja mogla do?ivjeti neku vrstu
potresa
koji bi onemogu?io ?ivot na njoj. U tom bi slu?aju ljudski ?ivot mogao prestati ?ak i kad bi Sun?ev sistem nastavio kolote?inom kru?enja i obrtanja. To bi bila "
katastrofa tre?e vrste
".
I makar bi Zemlja mogla ostati topla i ugodna, ne?to bi se moglo dogoditi na njoj ?to bi uni?tilo ljudski ?ivot, ali ne pogađaju?i neke druge oblike ?ivota. U tom bi se slu?aju
evolucija
mogla nastaviti i Zemlja bi, s modificiranim oblikom ?ivota, mogla napredovati ? ali bez nas. To bi bila "
katastrofa ?etvrte vrste
".
Mogli bismo i?i i korak dalje te ista?i mogu?nost da ljudski ?ivot i dalje postoji, ali da bi se moglo ne?to dogoditi ?to bi uni?tilo civilizaciju, prekidaju?i korak tehnolo?kog napretka i osuđuju?i ljudski rod na primitivan ?ivot ? osamljen, siroma?an, te?ak, surov i kratak ? kroz neko neodređeno razdoblje. To bi bila "
katastrofa pete vrste
".
Sadr?aji
mitova
?esto pri?aju o svesvjetskim propastima koje okon?avaju sav ili gotovo sav ?ivot. Vrlo je vjerojatno da su one izrasle iz nesre?a manjega opsega koje su preuveli?ane u sje?anju i koje su do?ivjele nova preuveli?avanja u
legendi
.
Najranije su civilizacije, na primjer, niknule u rije?nim dolinama, a rije?ne doline povremeno su izlo?ene katastrofalnim
poplavama
. Osobito te?ka poplava koja odnosi cijelo podru?je s kojim su stanovnici bili upoznati (a narodi prvobitnih civilizacija imali su samo ograni?enu predod?bu o doma?aju Zemlje) za njih bi predstavljala svesvjetsku destrukciju.
Stari
Sumerani
koji su nastavali dolinu
Eufrata
i
Tigrisa
, u dana?njem
Iraku
, ?ini se da su do?ivjeli osobito te?ku poplavu oko 2800. godine prije Krista. Događaj je bio tako impresivan i toliko je potresao njihov svijet da su nakon toga datirali zbivanja kao "prije Poplave" i "poslije Poplave".
Napokon je nastala sumerska legenda o Potopu, legenda sadr?ana u najstarijem poznatom epu na svijetu,
epu
o
Gilgame?u
, kralju sumerskoga grada
Uruka
. U svojim pustolovinama on nailazi na Ut-Napi?tima ?ija je obitelj jedina pre?ivjela Potop u velikom brodu ?to ga je on sagradio.
Ep bija?e vrlo popularan te se pro?irio izvan granica sumerske kulture i onih kultura koje su slijedile u dolini Eufrata i Tigrisa. Dopro je do Hebreja i vjerojatno do Grka. I jedni i drugi su kazivanje o Potopu uklopili u svoje mitove o postanku Zemlje. Verzija koja je najbolje poznata nama jest, naravno,
biblijska
pri?a kako je ispri?ana u Knjizi postanka, od ?estog do devetog poglavlja. Pri?a o
Noi
i njegovoj
arci
suvi?e je dobro poznata da bi je ovdje trebalo ponavljati.
Kroz mnoga su stolje?a svi
?idovi
i
kr??ani
prihva?ali događaje iz Biblije kao nadahnutu rije? Bo?ju i, prema tome, kao nepatvorenu istinu. S uvjerenjem se dr?alo da doista, negdje u tre?em mileniju prije nove ere, bija?e svjetski potop koji je uni?tio zbiljski sav kopneni ?ivot.
To je predodredilo pretpostavke znanstvenika o tome da su razli?iti znakovi promjene koju su otkrili u Zemljinoj kori posljedica silne kataklizme planetarnog Potopa. Kad se ?inja?e da je Potop nedostatan uzrok svim promjenama, rado se zaklju?ivalo da su se u periodi?nim razmacima zbivale druge katastrofe. Takvo se vjerovanje naziva "
katastrofizmom
". Ispravno tuma?enje
fosilnih
ostataka izumrlih vrsta i dedukcija procesa evolucije bili su odgođeni zbog premisa katastrofizma. ?vicarski prirodoslovac
Charles Bonnet
(1720? 93), na primjer, dr?ao je da su fosili doista bili ostaci izumrlih vrsta koje su nekad ?ivjele, ali vjerovao je da su one izumrle u nekoj od planetarnih katastrofa koje su periodi?ki zahva?ale svijet. Među njima je Noin Potop bio tek posljednja. Nakon svake katastrofe, sjemenje i drugi ostaci predkatastrofskoga ?ivota razvijahu se u nove i vi?e oblike. Bija?e to kao da je Zemlja plo?a ?kriljevca, a ?ivot poruka koja se stalno brisala i ponovno upisivala.
To je shva?anje razvio francuski anatom barun
Georges Cuvier
(1769?1832), koji je zaklju?io da bi ?etiri katastrofe, posljednja među njima Potop, objasnile fosile. No kako se otkrivalo sve vi?e i vi?e fosila, uvidjelo se da je bilo potrebno sve vi?e i vi?e katastrofa koje su zatirale jedne fosile i otvarale put drugima. Godine 1849. Cuvierov je u?enik
Alcide d'Orbignv
(1802?57) zaklju?io da je bilo potrebno ne manje od dvadeset sedam katastrofa.
D'Orbignv bija?e zadnji izdisaj katastrofizma u glavnoj struji znanosti. ?to se, zapravo, otkrivalo vi?e i vi?e fosila i ?to se povijest pro?log ?ivota uobli?avala sa sve vi?e pojedinosti, postalo je jasno da nije bilo katastrofa Bonnet-Cuvierova tipa.
U povijesti Zemlje bilo je velikih neda?a i njihov je utjecaj na ?ivot bio dramati?an, kao ?to ?emo vidjeti, ali nije se zbila nijedna katastrofa takve vrste koja bi okon?ala ?ivot i nagnala ga da zapo?ne snova. Ma gdje povukli crtu i rekli, "Tu je katastrofa", uvijek se mo?e na?i velik broj vrsta koje su ?ivjele kroz cijelo to razdoblje ne mijenjaju?i se i ne pretrpjev?i nikakva ?tetnoga djelovanja.
?ivot je nedvojbeno stalan i ni u jednom vremenu otkako je nastao, prije vi?e od tri milijarde godina, ne postoji jasan znak potpunoga njegova prekida. Svakog trenutka u cijelom tom razdoblju ?ini se da su Zemlju nastavala ?iva bi?a u bogatu obilju.
Godine 1859, samo deset godina nakon d'Orbignvjeve natuknice engleski prirodoslovac
Charles Robert Darwin
(1809?82) objavio je knjigu
On the Origin of Species by Means of Natural Selection
(
O porijeklu vrsta pomo?u prirodne selekcije
). To je prethodilo onome ?to obi?no nazivamo "teorijom evolucije", a pretpostavilo je polagano mijenjanje vrsta u toku eona, bez katastrofe i obnavljanja. U po?etku se javio sna?an otpor onih koje je skandalizirao na?in na koji je to bilo u kontradikciji s postavkama Geneze, ali novo je shva?anje pobijedilo.
?ak i danas, ogroman broj ljudi vezanih za doslovno tuma?enje Biblije i potpuno nesvjesnih znanstvenih dokaza, ostaje, zbog neznanja, protivnikom pojma evolucije. Ipak, nema znanstvene dvojbe da je evolucija ?injenica, iako ostaje dovoljno prostora za raspre o to?nim mehanizmima koji su je proveli. I uz to, pri?a o Potopu i glad mnogih ljudi za dramati?nim kazivanjima odr?avaju ?ivim pojam katastrofizma ove ili one vrste, izvan granica znanosti.
Postoje i drugi primjeri katastrofizma koji privla?e neuke. Na primjer, svaka tvrdnja da se Zemlja povremeno iznenada obr?e tako da polarni predjeli postaju umjerenima ili tropskim, nalazi na povodljive u?i. Na taj se na?in mo?e objasniti za?to su se, kako se ?ini, neki
sibirski
mamuti
tako nenadano zamrzli. Nije dovoljno pretpostaviti da su mamuti u?inili ne?to vrlo jednostavno ? da su upali u pukotinu ledenjaka ili mo?varu koja se po?ela smrzavati. ?tovi?e, ?ak i da se Zemlja obrnula, tropsko podru?je ne bi se smjesta zamrzio. Za gubitak topline ho?e se vremena. Ako se ku?na pe? odjednom ugasi hladnog zimskog dana, prije no ?to se temperatura u ku?i spusti do smrzavanja pro?i ?e zamjetan vremenski interval.
Osim toga, posve je nevjerojatno da bi se Zemlja preokrenula. Postoji ekvatorijalna izbo?ina kao posljedica Zemljine rotacije, i zbog nje se Zemlja pona?a poput divovskoga
?iroskopa
. Mehani?ki zakoni koji upravljaju kretanjem ?iroskopa savr?eno su dobro poznati, a koli?ina energije potrebna da bi prouzro?ila preokretanje Zemlje je ogromna. Za tu energiju ne postoji nikakav izvor, osim upadanja nekog planetarnog objekta izvana, a o njemu, nije bilo nikakva znaka u posljednje ?etiri milijarde godina, niti ima neke vjerojatne mogu?nosti u predvidivoj budu?nosti.