Upad Huna u Europu
Huni
su bili
nomadski
narod
koji je ?ivio u
Isto?noj Europi
,
Kavkazu
i
Sredi?njoj Aziji
između 4. stolje?a i 6. stolje?a. 350. su godine uni?tili dr?avu barbara
Alana
, a 375. pod vodstvom
Balamira
prodiru u
Europu
kroz
Vrata naroda
i poti?u seobe barbarskih plemena prema granicama Rimskoga Carstva - to je po?etak
Velike seobe naroda
. Napadaju teritorije
Ostrogota
i
Vizigota
i pora?avaju ih.
434.
g. vlast nad Hunima preuzima
Atila
, Bi? bo?ji, i ujedinjuje njihova plemena, stvaraju?i tako
mo?no carstvo
koje se prostiralo od
Karpata
do
Podunavlja
.
451.
godine Huni se bore protiv rimskog vojskovođe
Flavija Aecija
u
bitci na Katalaunskim poljima
(Galija). Aecije pobjeđuje, ali dopu?ta Atili da se povu?e jer ga vidi kao mogu?u pomo? protiv
Germana
.
452.
Huni međutim napadaju sjevernu
Italiju
i zauzimaju
Akvileju
, no razvoj njihove dr?ave zaustavljen je
453.
Atilinom smr?u. Tada se povla?e iz Europe i dalje mije?aju s
Turcima
,
Germanima
i
Avarima
.
Jo? i danas se brojni znanstvenici prepiru oko hunskog podrijetla. U 18. st.
Joseph de Guignes
je identificirao Hune s nomadskim ratnicima koji su se zvali
Xiongnu
, a poznavali su ih u drevnoj
Kini
.
Dana?nje teorije sadr?e brojne elemente, a jedan od elemenata je i ime Hun koje je u po?etku opisivalo vladaju?u skupinu nomadskih ratnika iz sredi?nje
Azije
, najvjerojatnije dana?nje
Mongolije
, koji su vjerojatno bili u srodstvu, ili sjedinjeni s nomadskim narodom Xiongnu koje su porazili Kinezi, te su oni najvjerojatnije bili prisiljeni krenuti zapadnije, naposljetku osvajaju?i Europu 200 godina kasnije.
Ali nema dovoljno dokaza o tome ?to se događalo s tim nomadskim narodima od vremena kada su napustili Kinu do vremena kada su se pojavili u Europi. Jedan od dokaza koji povezuje Hune s nomadima
Xiongnu
, jest ?injenica da srednjoazijski izvori prevode Hune kao Xiongnu a Xiongnu kao Hune.
U drugom stolje?u poslije
Krista
,
Dionizije Perieget
govori o ljudima koji su ?ivjeli uz
Kaspijsko jezero
a europski geograf
Ptolomej Klaudije
govori da su narodi koje on naziva Khuni ?ivjeli uz rijeku Dnjepar pod vla??u Suna.
Nakon ?to su uni?tili dr?avu Alana, pod vodstvom
Balamira
prodrli su u Europu kroz vrata naroda i potakli seobu naroda. Uskoro su uni?tili Ostrogotsko kraljevstvo i unijeli veliku paniku u Europu. Oko 430.g. Rua je postao kralj hunske konfederacije. Sklopio je savez s Rimskim vojskovođom
Flavije Aecijem
te mu pomogao u bitci za dominaciju na Zapadu. Rua je bio vrlo ambiciozan, te se spremao na veliki osvaja?ki pohod protiv Isto?nog Rimskog Carstva. Planovi su mu propali jer je uskoro umro, ostaviv?i svoje ne?ake Atilu i Bledu za nasljednike. Rimljani nisu ni slutili da ?e prava opasnost tek uslijediti.
Bleda i Atila su podijelili carstvo na dva odvojena dijela, ali su ga uvijek dr?ali kao jedno. Uskoro je Atila uspio prisiliti vojno oslabljeno Isto?no
Rimsko Carstvo
da potpi?e sporazum s Hunima, priznaju?i hunsku nadmo?. Taj je sporazum donekle poku?ao iskoristiti Isto?norimski car
Teodozije II.
sagradiv?i velike zidine oko carske prijestolnice u
Carigradu
.
Mir nije dugo potrajao, jer je rimski biskup Marg pre?ao
Dunav
kako bi oplja?kao Hunske grobove, u ?emu je i uspio, ali je tim ?inom razbijesnio Hune ?to je rezultiralo novim sukobima Huna i Rimljana.
Huni su uskoro navalili na Isto?no Rimsko Carstvo. Car Teodozije je bio prakti?ki bespomo?an jer su u isto vrijeme
Vandali
u sjevernoj Africi osvojili rimski grad
Kartagu
te je istovremeno ratovao i s
Perzijancima
. Huni su ubrzo osvojili brojne gradove na putu do Carigrada. Kratkim primirjem 441.g. nakratko su zaustavljeni. Međutim ve? 443.g. sukobi su se nastavili kada su Rimljani Hunima odbili pla?ati danak. Huni su pod vodstvom Atile, kojega su kr??ani nazivali Bi? bo?ji, do?li do Carigrada i pokorili carsku vojsku, ali nisu uspjeli osvojiti prijestolnicu Isto?nog Rimskog Carstva, jer nisu imali dovoljno dobre opsadne sprave koje bi im omogu?ile osvajanje golemih Carigradskih zidina. Atilina se barbarska vojska ubrzo povla?i u unutra?njost svog carstva, a Bleda uskoro umire, ostaviv?i Atilu jedinim vladarem Huna. Ova hunska pobjeda nad Rimljanima bila je tek po?etak njihove prave mo?i.
Postav?i prvim vladarom Huna koji je imao definitivno svu mo?, Atila je nastavio plja?kati i paliti sve na svom putu. Pre?ivio je i opis njegove invazije koji govori da je hunska nacija postala toliko sna?na, da je vi?e od sto gradova osvojeno a sam
Carigrad
je bio pod velikom opasno??u te je mnogo ljudi pobijeglo iz grada a mnogi su ubijeni, tako da se mrtvi vi?e nisu mogli brojiti.
U Carigradu su
Rimljani
hunskom vojskovođi Ediku obe?ali veliko bogatstvo i slavu, ako sudjeluje u uroti protiv Atile, ali je ovaj, stigav?i do hunskog kralja, izdao Rimljane za poku?aj Atilina ubojstva. Rimljani su se vratili u Carigrad, ne slute?i da su izdani. Saznav?i da je urota otkrivena a jedan od urotnika Bigal, zarobljen, car Teodozije je odlu?io sklopiti primirje. Zanimljivo je da je Atili i Hunima pla?anje danka bilo dra?e od rata a razlog je vjerojatno taj da je Hunima danak a ne osvojen teritorij, bio najve?i simbol nadmo?i.
Iako su Huni dotada bili ve?inom u dobrim odnosima sa Zapadnim Rimskim Carstvom dok su ratovali s Isto?nim, to se uskoro promijenilo. Dobri odnosi su ve?inom bili prisutni zbog
Flavija Aecija
, vojskovođe Zapadnog Rimskog Carstva s kojim su Huni bili prijatelji jo? od Atilinog ujaka Rue. Mnogi povjesni?ari tvrde da je jedan od razloga zao?travanja odnosa između dvaju carstava taj ?to je Vandalski kralj
Gaizerik
Atili ponudio pomo? u borbi protiv Vizigota u Galiji te je to dovelo i do sukoba s Rimljanima u Zapadnom Rimskom Carstvu i Atile. Ali postoji i drugi motiv;
Honoria
, problemati?na sestra zapadnorimskog cara
Valentinijana III.
, poslala je pismo Atili u kojem ga je zamolila da joj pomogne izbije?i brak s rimskim senatorom Herkulanom na koji je mo?da bila prisiljena.
Honorija mo?da nije htjela time zaprositi Atilu,
Atila
je pismo protuma?io kao molbu za ?enidbu, na ?to je pristao te zatra?io pola Zapadnog Rimskog Carstva kao miraz. Kada je car Valentinijan otkrio Atilin plan, odbio je predati svoju sestru Honoriju i dio svoga carstva. Carev je postupak hunski kralj iskoristio kao izgovor kako bi napao Galiju. Istovremeno je isto?norimski car Teodozije umro a novi car
Marcijan
koji ga je naslijedio, odbio je pla?ati danak Hunima.
Budu?i da nije mogao istovremeno napadati istok i zapad, Atila je krenuo na zapad prema Galiji, pale?i i ru?e?i brojne gradove. Uvidjev?i s kakvom je opasno??u Zapadno Rimsko Carstvo suo?eno, rimski je vojskovođa
Flavije Aecije
bio prisiljen sklopiti savez s Vizigotima, narodom koji je najvi?e mrzio.
7. Travnja Huni su osvojili i spalili grad Metz te nakon toga krenuli prema Orleansu, gdje su na putu prema gradu bili iznenada zaustavljeni, kada je Atila ugledao da se na obzorju pojavila sijedinjena vojska Vizigota i Rimljana te je bio prisiljen krenuti prema Katalaunskim poljanama, gdje ?e se 20. Lipnja 451. g. dogoditi jedna od najodlu?nijih i najva?nijih bitki u povijesti.
Ova se bitka ?esto prikazuje kao sukob Huna s Rimljanima, ali su u stvarnosti obje strane bile vrlo multinacijonalne. U skladu s hunskim obi?ajima, Atila je naredio da se pregledaju organi ?rtvovane ?ivotinje rano ujutro prije bitke. Prore?eno je da ?e Hune zadesiti katastrofa a jedan od suparni?kih vođa bit ?e ubijen. To se i dogodilo, jer su idu?eg jutra
Vizigoti
otkrili da je njihov vođa Teodorik poginuo.
Iako je imao prednost
Flavije Aecije
je odlu?io da Hune ne uni?ti u potpunosti, jer ako bi to u?inio, bojao se da bi
Vizigoti
mogli prekinuti njihov sporazum te postati jo? ve?a prijetnja. Tako je nagovorio Vizigote da se povuku i time omogu?io Hunima i Atili da pobijegnu s bojnog polja. Ishod ove bitke je u ustvari bio neodlu?an, jer su obje strane pretrpile velike gubitke, ali se uglavnom smatra pobjedom Rimljana i njihovih saveznika jer se uvidjelo da Atila nije nepobjediv te je njegov juri? i osvaja?ki pohod na Galiju zaustavljen.
Atila se povukao, ali je uskoro poveo svoje vojnike u osvajanje
Italije
. 452.g. zauzeo je i oplja?kao brojne gradove, pod izgovorom da je do?ao po Honoriju. Akvileju je uni?tio i ?ru?io do temelja a legenda govori kako je oti?ao toliko daleko, da je ?ak sagradio utvrdu na vrhu brda, kako bi gledao kako grad gori te je na taj na?in utemeljio grad
Udine
.
Car Valentinijan je pobijegao iz
Ravenne
u
Rim
a njegov je vojskovođa
Flavije Aecije
ostao na licu mijesta, ali nije imao dovoljno sna?nu vojsku da zapo?ne bitku. Rimljani su bili zate?eni iznenadnom hunskom invazijom pa su brzo poku?ali sklopiti mir poslav?i izaslanstvo sa svojim najboljim diplomatima koji su uklju?ivali
Papu
Leona I.
i prefekta Trigencija.
Hunska invazija Italije
Iako nije sigurno kako su se pregovori odvijali, sigurno je to da su se nakon njih Huni povukli iz Italije, najvjerojatnije zbog epidemije koja ih je poharala.
Nakon ?to su se vratili u nizine Mađarske, koje su bile sjedi?te hunskog carstva, Atila je pripremao napad na Carigrad, ali taj pohod i daljnji razvoj svojega carstva je prekinut njegovom smr?u. Tradicionalan opis njegove smrti je napisao anti?ki povjesni?ar Prisko, koji govori da je veliki hunski vođa umro od izljeva krvi u mozak tijekom njegove prve bra?ne no?i s mladom Ildiko, koja je najvjerojatnije bila germanskog podrijetla. Alternativna pri?a o njegovoj smrti je ne?to druk?ija a govori kako je Atilu ubila njegova ?ena, vjerojatno na poticaj Isto?norimskog cara Marcijana. Pravu istinu vjerojatno nikada ne?emo znati, ali ono ?to je sigurno jest da su hunski vojnici, nakon ?to su otkrili mrtvo tijelo svojeg vođe, po?eli rezati svoju kosu te probadati i ranjavati svoje lice i tijelo ma?evima.
Smrt najve?eg od svih ratnika nije bila oplakivana ple?em ?ena, ve? krvlju ratnika. Legenda govori da je pokopan u trostrukom
sarkofagu
od zlata, srebra i ?eljeza ispod rije?nog korita a oni koji su ga pokopali i znali gdje se grob nalazi bili su ubijeni kako bi to?na lokacija ostala tajnom.
Krvolo?nog je Atilu naslijedio njegov stariji sin
Ellak
koji nije bio niti pribli?no sposoban da odr?i prije osvojena podru?ja i golemo carstvo na okupu. Drugi su Atilini sinovi iskoristili situaciju i zapo?eli borbu oko podijele Atilina naslijeđa. Usred svega toga, Huni su oslabili te su ih naposljetku porazili Gepidi pod vodstvom Ardarika u bitci kod dugo neidentificirane rijeke Nedao 454 g. gdje je Atilin sin Ellak poginuo.
Arheologija
je utvrdila lokaciju bitke tek 2007. Smr?u Atilina sina Dengizika, posljednjeg hunskog kralja, Huni se povla?e prema Aziji, gdje nestaju u vjetrovima, isto tako kao ?to su se i pojavili.
Mnogi su narodi kasnije tvrdili da potje?u od Huna, te da su njihovi etni?ki i kulturni nasljednici.
Mađari
i
Bugari
su ?esto smatrali sebe Atilinim nasljednicima. To je i mogu?e, jer su se Huni nakon raspada njihovog carstva najvjerojatinije razmje?ali s drugim narodima.
Dru?tvo i na?in ?ivota
[
uredi
|
uredi kod
]
Arheologija
nam danas malo poma?e u otkrivanju Huna, ali potvrđuje ?injenicu da su cijenili lijep nakit koji su pokapali sa svojim mrtvima, jer su arheolozi otkrili bogate grobne priloge, ?to se rijetko pronalazi među
barbarskim
grobovima
.
Prema
Rimljanima
Huni su jeli, spavali i ?ivjeli na konjima te bi zadobivali vrtoglavicu kada bi stali na zemlju. To je vjerojatno i uveli?ano, ali sigurno dokazuje kako je Hunima, za razliku od Europljana u to vrijeme,
konj
bio neizmjerno bitan u njihovu ?ivotu. U stepskim podru?jima u kojima su ?ivjeli konj je bio neizmjerno bitno prijevozno sredstvo. Također su im konji bili vrlo va?ni u lovu, bogatstvu i pre?ivljavanju te prije svega ratnim osvajanjima. Zbog njihovog nomadskog na?ina ?ivota Huni su bili neprekidno u pokretu, svake no?i tra?e?i novo mjesto na kojem bi zastali. ?to god bi im se na?lo na putu, bilo da je to bilo naselje ili ne?to drugo, oni bi uni?tili.
Huni u bitci
Nisu poznavali
pismo
i nisu gradili gradove od
kamenja
. Umjesto toga su koristili tkaninu i drvo. Kako bi im ratnici izgledali ?to zasatra?uju?e, deformirali su im izgled povezivanjem glave dok su jo? bili djeca. Generacijsko nasljeđivanje im nije ni?ta zna?ilo, jer su nove vođe birali prema njihovoj borila?koj i ratni?koj vje?tini. Hunima nije uop?e bili stalo do toga ?to su drugi mislili o njima te su se ponosili time ?to su bili siroma?ni.
Hranili su se korijenjem divljih biljaka i polusirovim mesom koje bi ?uvali ispod svojih sedla. Mogli su koristiti samo grubi
lan
i ko?e za odje?u koju su nosili sve dok im se nije raspala a bila je poderana. Takva pohabana odije?a im je ?inila izgled jo? stra?nijim.
Budu?i da su njihovi vladari imali veliki interes za plja?kanjem, uni?tavanjem, osvajanjem i zlatom, mo?emo zaklju?iti da su mo? i blagostanje bili usko povezani. Upravo su visoki du?nosnici i ?inovnici bili oni koji su nakon uspje?nog ratnog pohoda pridobili najvi?e ratnoga plijena koji je bio bitan za osiguravanje visokokih dru?tvenih polo?aja.
Carstvom
je upravljala skupina ?inovnika koje je odabrao vladar ili je slu?ba bila naslijeđena. Oni su slu?ili poput
administratora
ili zapovjednika koji je imao vlast nad malom vojskom. Budu?i da su talentirani i sposobni
?inovnici
bili rijetki, nije bila rijetkost da su kraljevi pokorenih zemalja ?esto zapo?ljavani u toj slu?bi. Ve?im dijelom su ti podređeni kraljevi bili vrlo odani hunskom kralju.
Poput drugih stepskih naroda, daleko najve?i je dio hunske vojske ?inilo
konjani?tvo
a hunski su se ratnici oslanjali na pokretljivost, spretnost i brzinu njihovih konja te prodornu snagu njihovih
lukova i strijela
. Bili su prirodni ratnici koji su jahali konja i gađali strijelama cijelog svog ?ivota. Na bojnom polju bi se oslanjali na brzi juri? kojeg je slijedila ki?a strijela ispaljenih iz njihovih lukova. Na takve brze taktike Europljani nisu bili navikli, pa nisu imali prednost. Velika?i su uglavnom nosili tijelesni oklop za razliku od obi?nih ljudi koji uglavnom nisu imali ni?ta sli?no, ali su svi imali
?titove
. Uz lukove i strijele Huni su koristili
ma?eve
, koplja i druga rijetka oru?ja kao ?to je laso. ?esto bi krenuli konjima u suprotnome smjeru od neprijatelja a tijelima bi se okrenuli te po?eli ispaljivati strijele.
Vojska
se sastojala od otprilike 30 000 vojnika. Nije bila rijetkost da su u nju, uz Hune koji su bili na ?elu, bili i drugi barbarski narodi.
Hunima su vladali kraljevi koje je vrlo te?ko upisati u kraljevsku listu jer o Hunima znamo malo te nemamo mnogo informacija. Huni su prije Atile bili konfederacija te nisu imali jednog definitivnog vladara. Vjerojatno je
Atila
bio jedini vladar koji je uspostavio potpunu i cijelovitu kontrolu i upravu nad Hunima.
Atila
Lista hunskih kraljeva izgleda ovako:
- Kama Tarkhan (?)
- Vund (c. 370.)
- Balamber (c. 375.)
- Alyphi (c. 370.-c. 390)
- Uldin (c. 390.-c. 411.)
- Donat (?-412.)
- Karton (c. 411.)
- Oktar (?)
- Rugila (c. 432.)
- Bleda (c. 437.-c. 444.)
- Atila (c. 437. ? 453.)
- Ellak (453.-c. 455. )
- Tuldila (c. 457.)
- Dengizik (c. 460. ? 463.)
Jezik kojim su se ovi stra?ni ratnici slu?ili, ve? odavno je nestao. Zapisa toga jezika ima iznimno malo, a njegov je odnos s drugim jezicima predmet rasprave. Mnogi dr?e da je on bio altajski jezik, koji je u srodstvu s dana?njim Kuva?kim jezikom. Neki smatraju da su Huni govorili i tzv. r i l tip Turskog jezika.
Religija i pogrebni obi?aji
[
uredi
|
uredi kod
]
Njihova vjerovanja su donekle misteriozna. Rimski je povjesni?ar
Amijan Marcelin
iz 4. st. tvrdio da Huni nisu bili vezani nikakvim ?tovanjem religije ili praznovjerja, ali njegovim se izjavama suprotstavljaju brojni drugi izvori toga vremena. Oni ?ak nude neke dokaze o vjerovanjima Huna.
Jedini sistematski opis je napisan u armenijskim kronikama Mojsija Daskhuranki iz druge polovice 7. st. koji govori kako su Huni koristili konje kao spaljene ?rtve pri ?tovanju boga kojeg Mojsije naziva nekim "gigantskim brutalnim ?udovi?tem". Također su prinosili ?rtve vatri i vodi te određenim bogovima puteva i mjesecu te svim stvorenjima koje su oni smatrali neobi?nim i jedinstvenim. Mojsije je veliku pozornost posvetio hunskim pogrebnim obi?ajima koji su bili vrlo neuobi?ajeni. Udarali su u bubnjeve, ?vi?dali preko trupla, rezali dijelove svojih tijela te se goli borili ma?evima. Prije nego ?to bi pokopali tijelo, ako je pokojnik bio osoba visokog polo?aja, naricatelji bi jahali oko mrtva?kih nosila, galopiraju?i. Tijelo bi se stavilo u lijes i pogrebni banket bi prethodio ukopu. Bio je obi?aj da uzvanici stave dragocjenosti u grobnice. Atila je pokopan tijekom no?i, u tajnosti, a oni koji su ga pokopali su ubijeni. Neki smatraju da je to u?injeno kako bi lokacija grobnice ostala tajna. Naime, mogu?e je da se izvr?ilo ljudsko ?rtvovanje.
Potvrđena je i prisutnost
haruspeksa
[1]
(haruspex) koji su gatali iz utroba ?ivotinja. U ve?ini aspekta, ?ini se da je hunska religija bila ?amanska i totemska iako nema pisanih izvora koji to izravno potvrđuju.
Huni su nekada bili narod kojeg su se bojali i pla?ili svi njihovi neprijatelji. ?esto se broj ratnika u njihovoj vojsci uve?avao kako bi se ukazalo na njihovu surovost i okrutnost.
Nakon Atiline smrti njegovi su sinovi ?eljeli prigrabiti ?to vi?e mo?i i slave svaki za sebe samog. Nisu imali tehnike i sposobnosti da vladaju i odr?e svoje golemo carstvo, koje se protezalo od
Kavkaza
do
Rajne
i bilo tada najve?e i najsna?nije u Europi, na okupu. Nisu bili zadovoljni zajedni?kom vladavinom te je to pridonijelo podjelom carstva na dva dijela kojima su vladala dva Atilina sina. To je doprinijelo i skoroj propasti carstva. Prakti?ki Atilu, njegovo carstvo nije moglo nad?ivjeti, a to je za Hune zna?ilo njihovo povla?enje i nestanak iz povijesti.
U Zapadnoj Europi Huni nisu postigli ni?ta vi?e od premje?tanja barbarske mo?i. Gote su potjerali zapadno i pomogli u stvaranju grada
Venecije
, koju su osnovali izbjeglice iz gradova poput
Akvileje
koje su Huni razorili tijekom njihova plja?kanja po Sjevernoj
Italiji
. Zbog toga su zapam?eni kao najstra?niji od svih barbarskih grupa koje su doprinijele padu
Rima
te su opisani kao okrutni i barbarski.
Sasvim su suprotni trag ostavili u Isto?noj Europi, gdje su u dr?avama poput Mađarske i Bugarske Huni i Atila postali heroji i simboli hrabrosti i mo?i. Mađarska dinastija Arpadovi?a i bugarski carevi ?ak su tvrdili da su njihovi izravni potomci.
Bili Atila i njegov narod beskrupulozni barbari ili narod hrabrosti i snage, Huni ?e uvijek ostati zapam?eni po svojoj okrutnosti i hrabrosti svojih vojnika. Iako su nestali, njihov je utjecaj i danas vidljiv diljem Europe.