Ovo je ?lanak o humanizmu kao razdoblju u Europi u kasnome srednjem vijeku. Za filozofsko i politi?ko stajali?te pogledajte ?lanak
humanizam (filozofija)
.
Michelangelo Buonarroti
: Stvaranje ?ovjeka
Humanizam
je razdoblje kasne srednjovjekovne
povijesti
obilje?eno te?njom za upoznavanjem i nasljedovanjem klasi?nih
rimskih
i
gr?kih
knji?evnosti
i
civilizacije
. Za?eci se nalaze u
talijanskim
gradovima
14. st.
, ali humanizam svoj procvat do?ivljava tijekom
15. st.
, kada se ?iri i na ve?i dio
Europe
. Obilje?uje ga eklekti?na uporaba anti?ke
filozofije
i njezino uklapanje u kr??ansku
srednjovjekovnu
filozofiju
te vjera u sposobnost i vrijednost
?ovjeka
.
Ideal
humanizma jest svestran ?ovjek (
l’uomo universale
) koji razvija svekolike umne sposobnosti, slobodan duh koji te?i preispitivanju uvrije?enih uvjerenja, kao i stjecanju novih znanja iz podru?ja
dru?tvenih
i
prirodnih znanosti
. Sljedbenici humanizma (humanisti) izdvajaju se kao poseban dru?tveni sloj u koji ulaze znanstvenici i kulturni djelatnici, kao i vladari i drugi predstavnici dru?tvene elite (dvorjanici, kondotjeri, aristokrati). Razdoblje humanizma pripremilo je preporod znanosti i umjetnosti u Europi (
renesansa
).
Glavni su predstavnici:
Francesco Petrarca
,
Giovanni Boccaccio
,
Giovanni Pico della Mirandola
, L. Valla, Thomas More, H. Grotius,
Johannes Reuchlin
,
Erazmo Roterdamski
, P. Melanchthon; kod
Hrvata
:
Ivan ?esmi?ki
,
Marko Maruli?
i drugi.
U op?enitome smislu
, humanizam predstavlja bilo koji sustav mi?ljenja i djelovanja koji u prvi plan stavlja
?ovjeka
i njegove potrebe. Iako se radi o
sekularnoj
ideologiji bliskoj
socijalnoj politici
, odlike humanisti?kih ideja temelje se na osnovnim na?elima
kr??anstva
.
