Graviranje

Graviranje je tehni?ki postupak urezivanja ili jetkanja dizajna (linija, ukrasa, znakova, likova) u tvrdu, obi?no ravnu povr?inu pravljenjem brazda u njoj. Rezultat graviranja mo?e biti sam dekorirani predmet ako se gravira srebro , zlato , ?elik ili staklo , ili mo?e omogu?iti izradu dubokotiskarskih (tal. intaglio ) plo?a od bakra ili drugog metala za tiskanje slika na papiru kao tisaka ili ilustracija. Otisak urezanih slika naziva se gravura ili gravira .

Graviranje je kroz povijest bilo va?na metoda stvaranja slika na papiru, kako u umjetni?kom tiskarstvu tako i za komercijalne reprodukcije i ilustracije u knjigama i ?asopisima. Dugo je vremena bilo zamijenjeno fotografijom u komercijalnim primjenama te je, djelomice zbog te?ine u?enja tehnike, mnogo manje uobi?ajeno u tiskarstvu gdje je ve?inom zamijenjeno jetkanjem i drugim tehnikama.

Tradicionalno graviranje rezbarskim dlijetom (duba?em) ili uporabom strojeva nastavili su koristiti zlatari , staklarski graveri , oru?ari i drugi, dok modernije industrijske tehnike poput fotograviranja i laserskog graviranja imaju mnoge va?ne primjene.

Termini [ uredi | uredi kod ]

Ostali termini koji se ?esto koriste za tiskane gravure jesu bakrorez , bakreno graviranje ili linijsko graviranje . Graviranje ?elika je jednaka tehnika na ?eli?nim ili po?eli?enim plo?ama, a uglavnom se koristilo za izradu nov?anica, ilustracija u knjigama, ?asopisima i reproduktivnim tiscima, zaglavljima pisama i drugome u razdoblju od 1790. do ranog 20. stolje?a kada je tehnika graviranja po?ela gubiti popularnost osim u izradi nov?anica i drugih oblika sigurnog tiska . U pro?losti se "graviranje" koristilo vrlo slobodno za ozna?avanje nekoliko tiskarskih tehnika pa su mnoge tzv. gravure zapravo bile izrađene potpuno druga?ijim tehnikama kao ?to je jetkanje ili mezzotinta .

Proces [ uredi | uredi kod ]

Graveri koriste alat od oja?anog ?elika nazvanog burin za urezivanje dizajna u povr?inu koja je tradicionalno naj?e??e bakrena plo?a. Dlijeta (duba?i) dolaze u mnogo oblika i veli?ina od kojih svaki daje razli?ite tipove linija. Burin proizvodi jedinstvenu i prepoznatljivu kvalitetu linije koja je karakterizirana svojom postojano??u, odmjerenim izgledom i ?istim rubovima. Kutni tintni alat ima blago zakrivljen vrh koji se obi?no koristi u tisku. Firentinska dlijeta predstavljaju alat ravnog dna s mnogostrukim urezanim linijama koji se koristi za proces ispune na ve?im povr?inama. Ravna dlijeta se koriste za obavljanje ispune na slovima kao i kod najve?eg dijela graviranja muzi?kih instrumenata. Okrugla dlijeta obi?no se koriste na srebru za stvaranje jasnih rezova (?to se naziva graviranje jasnim rezom ) kao i na drugim metalima te?kima za urezivanje poput nikla i ?elika. Burini su ?etvrtastog oblika ili u obliku izdu?enog dijamanta te se koriste za urezivanje ravnih linija. Ostali alat poput mezzotintnih dlijeta, ruleta i la?tila koristi se za teksturne efekte.

U po?etku je postojalo samo ru?no graviranje. U tom se procesu burin dr?i rukom tako da se dr?ka obuhvati dlanom ruke. To?ka novog alata je otkrhnuta na duljinu malo ve?u od graverovih prstiju, te se zatim vra?a ponovo na po?etni polo?aj. Stvarno graviranje se sastoji od kombinacije tiska i manipulacije djelom. Ovaj se proces danas jo? uvijek izvodi, a moderna tehnologija omogu?ila je razne mehani?ki asistirane sustave graviranja. U biti oni su sa?injeni od dr?aka koji nalikuju burinima, no unutar njih su pneumatski pistoni koji dube to?ku poput pneumatske bu?ilice no brzinom do 15.000 udaraca u minuti, uvelike reduciraju?i napor potreban kod tradicionalnog ru?nog graviranja.

?tovi?e, postoje strojevi za graviranje koji se obi?no koriste za tisak slova uporabom pantografskog sustava. Postoje ina?ice za unutra?njost prstenova kao i za vanj?tinu ve?ih dijelova. Takvi strojevi se obi?no koriste za inskripciju na prstenju, medaljonima i ukrasnim predmetima.

Ru?no graviranje [ uredi | uredi kod ]

Svaki graver je poseban i koristi se za određenu svrhu. Primjerice, postoje kru?ni graveri koji rade kru?ne rezove, te kutni graveri koji rade pravokutne rezove. Ovi graveri imaju vrlo male rezne to?ke, te su neke rezne linije toliko male da su ?iroke 1 mm. Linije ?iroke 3 mm predstavljaju ogroman rez za ru?nog gravera, a prosje?na veli?ina reza odgovarala bi ne?to ve?emu od periode u normalnom tipnom tekstu.

Ru?no graviranje se koristi za personalizaciju ili ukra?avanje dragulja, oru?ja, trofeja, no?eva i ostalih stvari napravljenih od finih metala. Boje kori?tene u masovnoj proizvodnji kalupnih dijelova ponekad se ru?no graviraju radi dodavanja specijalnih istaknu?a ili određene informacije kao ?to su brojevi dijelova.

Povijest i uporaba [ uredi | uredi kod ]

Za proces tiska vidi intaglio (tisak) . Za zapadnu povijest umjetnosti graviranog tiska vidi tisak starih majstora i graviranje linija

Jedino graviranje metala koje se moglo izvoditi u antici vidljivo je u plitkim ?ljebovima pronađenima na nekim draguljima nakon po?etka 1. tisu?lje?a pr. Kr. Glavnina takozvanih graviranih dizajna na anti?kim zlatnim prstenovima ili drugim predmetima izrađivala se udubljivanjem ili ponekad kombinacijom tehnike cera perduta i udubljivanja.

Uporaba graviranja za urezivanje dekorativnih scena ili figura na stakleno posuđe pojavilo se tek u ranom prvom stolje?u poslije Krista, a nastavilo se sve do ?etvrtog stolje?a nove ere u gradskim centrima poput Kolna i Rima, te je i??ezlo negdje u petom stolje?u. Dekoracija se u po?etku temeljila na gr?koj mitologiji, prije nego ?to su scene lova i cirkusa postale popularne, kao i na slikama iscrtanima iz Starog i Novog zavjeta. ?ini se da se koristilo za opona?anje izgleda posuđa od plemenitih metala iz istog razdoblja uklju?uju?i primjenu zlatnih listi?a, a vjerojatno je urezivano golom rukom ili pomo?u ?tapi?a. Do sad je identificirano dvadeset odvojenih stilisti?kih radionica i ?ini se vjerojatnim da su zanimanja gravera i proizvođa?a posuđa bila odvojena jedan od drugoga.

U srednjem vijeku u Europi su zlatari koristili graviranje za dekoriranje i inskripciju metalnih radova. Misli se kako su zapo?eli tiskati impresije svojih dizajna radi njihova zapisivanja. Iz toga je proiza?lo graviranje bakranih tiskarskih plo?a za stvaranje umjetni?kih slika na papiru koje su bile poznate kao tisak starih majstora u Njema?koj tijekom 1430-ih. Ubrzo se pro?irilo u Italiju. Mnogi rani graveri imali su zlatarsku pozadinu. Prvi i najve?i period graviranja trajao je od 1470. do 1530. s majstorima poput Martina Schongauera , Albrechta Durera i Lucasa van Leidena .

Nakon toga graviranje je po?elo gubiti utrku s jetkanjem , mnogo lak?om tehnikom u umjetni?koj izobrazbi. Međutim mnogi tisci kombinirali su obje tehnike: iako se svi Rembrandtovi tisci op?enito nazivaju bakrorezima radi prikladnosti, mnogi od njih izrađeni su dijelom primjenom burina ili suhe igle, dok ostali imaju ne?to tre?e. Do devetnaestog stolje?a ve?ina se graviranja koristila za komercijalne ilustracije.

Prije otkri?a fotografije , graviranje se koristilo za reprodukciju ostalih umjetni?kih oblika, primjerice slika . Gravure su nastavile biti uobi?ajene u izradi novina i mnogih knjiga u ranom 20. stolje?u po?to su bile jefitinije za kori?tenje u tisku od fotografskih slika. Graviranje se također oduvijek koristilo kao metoda originalne artisti?ke ekspresije.

Moderni proces [ uredi | uredi kod ]

Budu?i da visoku razinu mikroskopskih detalja mo?e posti?i tek majstorski graver, krivotvorenje graviranih dizajna je gotovo nemogu?e pa se moderne nov?anice gotovo uvijek graviraju kao i plo?e za tiskanje novca, ?ekova, obveznica i ostalih papira osjetljive sigurnosti. Graviranje je toliko precizno da normalni tiskar ne mo?e ponovo stvoriti detalj na rau?no graviranim slikama niti ih ne mo?e skenirati. U Uredu za graviranje i tiskanje SAD-a na istoj plo?i radi vi?e od jednog ru?nog gravera ?to ?ini gotovo nemogu?im da jedna osoba duplicira ?itavu gravuru za pojedina?nu nov?anicu ili dokument.

Mnoge su se klasi?ne po?tanske marke gravirale no ova je praksa sada gotovo prepu?tena pojedinim dr?avama ili se koristi kada se ?eli dobiti "elegantniji" dizajn pa je prihvatljiv limitiran raspon boja.

Moderna disciplina ru?nog graviranja , kako se naziva u metaloreznom kontekstu, pre?ivjela je samo na nekoliko specijaliziranih polja. Najve?a umjetni?ka razina mo?e se vidjeti na pu?kama i ostalom metalnom oru?ju, draguljim i muzi?kim instrumentima. U ve?ini industrijske uporabe poput proizvodnje intaglio plo?a za komercijalnu primjenu, ru?no graviranje je zamijenjeno glodanjem pomo?u CNC graviranja ili glodalica .

Druga primjena modernog graviranja mo?e se prona?i u tiskarskoj industriji. Ondje se svakog dana tisu?e stranica mehani?ki graviraju na rotogravurne cilindre koji su obi?no ?eli?ne baze s bakrenim slojem debljine 0,1 mm, a na koje se prenose slike. Nakon graviranja slika se za?ti?uje s pribli?no 6 μm kromirana sloja. Uporabom ovog procesa slika ?e izdr?ati preko milijun kopija u tiskarskim pre?ama visoke brzine.

Slika se obi?no stvara u nekom od formata nalik PDF-u, te zatim ulazi u radni tok gdje se procesira i automatski stavlja na ogromne tiskarske cilindre. Danas se na istom cilindru mo?e gravirati do 192 stranica. Kako cilindar slu?i za tisak u jednoj boji obi?no se koriste ?etiri cilindra za tisak jedne stranice supstrata. Rotogravura ima velik udio u publikaciji, pakiranju i dekorativnom tiskanju.

Gravirni strojevi poput K500 (pakiranje) ili K6 (publikacija), koje izrađuje Hell Gravure Systems, koriste dijamantnu iglu (stilus) za urezivanje ?elija. Svaka ?elija stvara jednu tiskarsku to?ku poslije u procesu. K6 mo?e imati do 18 gravirnih glava od koji svaka urezuje 8,000 ?elija u sekundi s to?no??u od ,1 μm i manje. One su potpuno nadzirane ra?unalima, a ?itav proces izrade cilindara je u potpunosti automatiziran.

Proces graviranja dijamantima je najsavr?eniji postupak jo? od 1960-ih.

Danas se naglo razvijaju laserski gravirni strojevi, no ipak se mehani?ko urezivanje dokazalo u ja?ini kvalitete i ekonomske isplativosti. Vi?e od 4,000 gravera napravi pribli?no 8 mio tiskarskih cilindara svake godine u cijelom svijetu.

Stvaranje tona [ uredi | uredi kod ]

Na tradicionalnim gravurama, koje su ?isto linearan medij, impresija polutonova (rastera) vr?ila se izradom mnogo vrlo tankih paralelnih linija tehnikom koja se nazivala ?rafiranje . Kada su se dva skupa paralelnih ?rafova kri?ala međusobno radi ve?e gusto?e, rezultiraju?i obrazac bio je poznat kao kri?no ?rafiranje . Obrasci to?aka također su se koristili u tehnici nazvanoj to?kanje koju je prvi oko 1505. primijenio Giulio Campagnola . Claude Mellan bio je jedan od mnogih gravera 17. stolje?a s odli?no razvijenom tehnikom uporabe paralelnih linija razli?ite debljine (poznatih kao "nabubrene linije") kojima je davao suptilne efekte tona (poput Goltziusa - vidi sliku ispod). Savr?eni primjer toga je njegov Sudarij svete Veronike (1649), gravura Isusova lica izrađena iz jedne jedine spiralne linije koja zapo?inje na vrhu Isusova nosa.

Biblijske referencije [ uredi | uredi kod ]

Najranija aluzija na graviranje u Bibliji mogla bi biti referencija na Judin pe?atnjak (Knjiga Postanka 38:18) nakon ?ega slijedi (Knjiga Izlaska 39:30). Graviranje je obi?no rađeno to?kastim alatom od ?eljeza ili ?ak s dijamantnim vr?cima. (Jer 17:1).

Svaki od dva oniksna kamena na ramenim dijelovima efoda velikog sve?enika bio je ugraviran s imenima ?est razli?itih izraelskih plemena, a svaki od 12 dragih kamena koji su krasili njegova prsa bio je ugraviran s imenom jednog plemena. Sveti znak posvete, sjajna zlatna plo?a na sve?enikovu turbanu bila je ugravirana sa sljede?im rije?ima: "Svetost pripada Adonaju ." Bezalel je zajedno s Oholiabom bio jedini kvalificiran za ovu specijaliziranu graversku izradu kao i za pouku drugih.?Ex 35:30-35; 28:9-12; 39:6-14, 30.