Ovo je glavno zna?enje pojma Duh . Za druga zna?enja pogledajte Duh (razdvojba) .

Duh (od staroslavenskog duh? od korijena d?h- koji ozna?ava funkciju disanja) kao pojam ima vi?e zna?enja.

Kao ljudska li?nost, duh je sveukupnost psihi?kih procesa ili ljudski karakter i mentalitet.

Izraz duh se katkada zbog sli?nog zna?enja poistovje?uje s du?om , ili se koristi kao istozna?nica za um.

Duh je i temeljna osobina nekog djela, znanosti , doktrine , religije , filozofije, pokreta, kulture , civilizacije, povijesnog razdoblja, umjetnosti, itd.

U pu?kom vjerovanju i ezoteriji , duh je avet, sablast, utvara, prikaza preminulog; natprirodno bi?e koje na ?ovjeka i njegovu okolinu mo?e vr?iti povoljan ili ?tetan utjecaj; demon ; prekogrobna li?nost koja se javlja u spiritisti?kim seansama .

U religiji [ uredi | uredi kod ]

U religiji duh je bestjeleno bi?e, na ljestvici stvorenja vi?e od ?ovjeka, Bog , Vrag , nematerijalni vi?i dio ?ovjeka, koji nakon smrti napu?ta tijelo i ?ivi u nadnaravnom svijetu. U kr??anstvu, duh je osobita tre?a osoba Trojstva, Duh Sveti . U ranom kr??anstvu kao i hebrejski ruah , odnosi se na bo?ansko u ?ovjeku i svijetu.

Prema sv. Augustinu , ljudski duh je bo?ansko prosvjetljenje, prema Tomi Akvinskome duh je dioni?tvo ljudske du?e u bo?anskome. U kr??anskih mistika novoplatonovskog usmjerenja, duh je iskra, du?a, scintila animae , gr?ki sinteresis , nerazorivi element psihe.

U isto?nim religijama, osobito u dominantnoj interpretaciji hinduizma , Adavaita Vedanti, apsolut, bo?ansko prapo?elo, Brahman , koje je identi?no s biti ljudske du?e, Atman . U diferenciranome monizmu (Vi?i?tdadvaita Vedanta) atman je dio ili vid Brahmana, ali mu nije istovjetan u potpunosti.

U filozofiji [ uredi | uredi kod ]

Latinskim rije?ima spiritus i animus izvorno zna?enje je srodno i usko vezano uz predod?bu disanja; latinski spirare , disati. Oba izraza se isprva naizmjence upotrebljavaju, dok kasnije u skolasti?koj filozofiji, animus prete?no ozna?ava cjelokupnost du?evnih funkcija, dok spiritus postaje metafizi?ki termin za ?duhovno bi?e“, koji se primjenjuje za Boga i nevidljiva stvorenja i na ?vi?i vje?ni“ dio ?ovjeka. U filozofiji duh je nematerijalna supstancija. Gr?ki izraz πνε?μα, pneuma , naziv je za ??ivotni dah“, za kojega se vjerovalo da udisanjem ulazi u tijelo i odr?ava ?ivot i da se na samrti izdi?e.

Kod stoika , duh ozna?ava logi?ko kozmi?ko na?elo. Posebnu nijansu metafizi?kog zna?enja dobiva spiritus kod Descartesa (franc. esprit ) koji ga definira kao zasebnu kategoriju bi?a, kao misaonu tvar res cogitans , toliko opre?nu materiji res extensa , da je među njima nemogu? odnos.

Dalje od Descartesa duh postaje osnovnim pojmom mnogih duhovnih i idealisti?kih filozofija, predstavljaju?i jedinu ili bar primarnu osnovu ?itave zbilje. Osobito u njema?kom idealizmu duh, Geist , postaje predmetom spoznajnoteorijskih i ontolo?kih spekulacija. Za Schellinga duh je jedan od polova ?apsolutnoga“; za Hegela on je stadij u dijalekti?kom razvoju ideje , a o?ituje se u tri oblika, kao subjektivni: individualni, psiholo?ki; kao objektivni: povijesni, dru?tveni, kulturni i kao apsolutni: umjetni?ki, religiozni i filozofski. I u novijim filozofskim strujanjima idealisti?kog tipa, duh se ?esto suprotstavlja kao osnovna posebna kategorija bitka prema materiji.

Nus [ uredi | uredi kod ]

Nus (gr?ki νο?? , latinski intellectus , um, razum , duh) ozna?ava samu misaonu aktivnost. Kod Anaksagore nus je objektivni um- najfinija i naj?istija tvar, odvojena od svih drugih, beskona?ni i nepromjenjivi prvi uzrok kretanja. "Nus je dao poticaj za svrhovito (teleolo?ko) uređenje svemira". ^[1] Kod Platona i Aristotela , nus je najplemenitiji dio du?e.,

Vidi [ uredi | uredi kod ]

• Duhovnost

Izvori [ uredi | uredi kod ]

• Op?a enciklopedija JLZ-a, Zagreb, svezak 2, 1977., i svezak 6, 1980.