Gaetano Donizetti
?ivotopisni podatci
Rodno ime	Domenico Gaetano Maria Donizetti
Rođenje	29. studenog 1797. , Bergamo , Italija
Smrt	8. travnja 1848. , Bergamo , Italija
Djelo
Razdoblje	romantizam
Poznatija djela	Ljubavni napitak Don Pasquale Lucrezia Borgia
Va?niji suradnici	Simon Mayr
Portal o glazbi
Portal o ?ivotopisima

Domenico Gaetano Maria Donizetti ( Bergamo , 29. studenog 1797. ? Bergamo, 8. travnja 1848. ), talijanski skladatelj.

Umjetni?ku karijeru zapo?eo je kao skladatelj simfonija , komornih i crkvenih djela. Kasnije se potpuno posvetio operi . U po?etku je pod Rossinijevim utjecajem, ali je ubrzo prona?ao put do vlastite operne dramatike, pripravljaju?i pravac kojim ?e nastaviti Giuseppe Verdi . Od 1834. ? 1839. profesor je na konzervatoriju u Napulju , a od 1839. u Parizu . Od 1842. dvorski je skladatelj i kapelnik u Be?u .

Djetinjstvo [ uredi | uredi kod ]

Rođen je kao Domenico Gaetano Maria Donizetti 29. studenog 1797. u Bergamu , u skromnoj obitelji, kao peto od ?estoro djece tkalca Andrea Donizettija i Domenice Nave. Njegov djed Izett, porijeklom ?kot iz grofovije Perth, priklju?io se vojsci i postao zarobljenik generala la Hoche tijekom posljednje invazije na Irsku . Postav?i generalov osobni tajnik, do?ao je u Italiju te o?eniv?i se Talijankom, promijenio prezime u Donizetti. U sje?anje na djeda, Donizetti ?e kasnije skladati operu “Lucia di Lammermoor”, prema romanu knji?evnika Sir Waltera Scotta .

Otkriveni talent [ uredi | uredi kod ]

Mladi Domenico primljen je 1806. u novoosnovanu glazbenu ?kolu za siroma?nu djecu Simone Mayra , koji je uvje?bavao djecu za lokalni zbor.

Uskoro se ispostavilo da je Donizetti izrazito ?ivahan i iznimno bistar u?enik te je Mayr, prepoznav?i veliku nadarenost, odlu?io se osobno pobrinuti za njegovu poduku na klavikordu i u skladanju. Iako je otac htio da postane pravnik, ubrzo je uvidio da to nije njegov pravi poziv. Godine 1811. napisao je prvo djelo - “Il Piccolo compositore di Musica” ( “Mali glazbeni skladatelj” ) za ?kolski koncert, uz pomo? i ispravke svog u?itelja, do?ivotnog pratioca, uz kojeg su ga vezali osje?aji duboke ljubavi i po?tovanja. S Mayrovom preporukom, koji se brinuo o tro?kovima njegovog uzdr?avanja, mladi Gaetano je 1815. oti?ao u Bolognu dovr?iti studije u Srednjoj glazbenoj ?koli pod paskom oca Stanislaoa Matteia, prija?njeg Rossinijevog u?itelja. Dvije godine je pohađao te?ajeve franjevca, dobro poznatog skladatelja i profesora, neupitno primiv?i besprijekornu glazbenu izobrazbu unato? ?injenici da se s njim nikad nije zbli?io, zahvaljuju?i fratrovoj razdra?ljivoj, suzdr?anoj naravi.

Karijera [ uredi | uredi kod ]

U zadnjim mjesecima 1817. vratio se u Bergamo , gdje je isprva radio kao arhivist u knji?nici kapele Svete Marie Maggiore. Zahvaljuju?i potpori Mayra gotovo trenuta?no je dobio na potpis ugovor o ?etiri opere za impresarija Zanclea, organizatora tamo?njih koncertnih i kazali?nih priredaba. Njegova prva opera je bio “Enrico di Borgogna” (“Enrico Burbonski”), postavljena u Veneciji 1818., da bi 1819. uslijedila “ Il falegname di Livonia” (“Livonijski stolar”); i jedno i drugo djelo je polu?ilo veliki uspjeh, te se u njima, ?to je tada bilo neizbje?no, mogao osjetiti Rossinijev utjecaj. Donizettijev stvarala?ki rad tada tekao je poprili?no glatko zahvaljuju?i ?injenici, kako i on sam ka?e, da je uspio izbje?i vojnu slu?bu. Marianna Pezzoli Grattaroli, bogata građanka Bergama, bila je toliko o?arana mladi?evim izvanrednim talentom da je uspjela nov?ano ishoditi njegov izuzetak od slu?enja vojnog roka. 1822. predstavio je operu “Chiara e Serafina” u La Scali - kao rezultat neuspjeha ove opere vrata velike milanske operne ku?e bila su za njega zatvorena dugih osam godina.

Njegov prvi zna?ajni operni debi ukazao se kad je Mayr odbio preuzeti rad na novoj operi te uspio nagovoriti organizatore da je predaju u ruke Donizettiju. Rezultat toga je bila “Zoraida di Granata”, predstavljena 1822. u rimskom “Teatro Argentina”, gdje je odu?evljeno primljena kod poprili?no izbirljive publike. Slavni kazali?ni impresario Domenico Barbaja, koji se u karijeri obogatio na djelima Rossinija , Bellinija , Pacinija i mnogih drugih, zamolio ga je da napi?e poluozbiljnu operu za kazali?te San Carlo u Napulju . Djelo, “La Zingara” (“Ciganka”), postavljeno je iste godine i bilo je golem uspjeh. Ovaj trenutak je ozna?io po?etak briljantne karijere u operi. Za razliku od Rossinija i Bellinija, te kasnije Verdija , koji su bili sposobni upravljati svojim radom, Donizetti je stvarao u ?urbi, ne donose?i oprezne odluke, slijediv?i i prihvativ?i pomamni, stresni ritam i uvjete tada?njeg kazali?nog ?ivota.

Tako nam je na kraju ne odve? dugog ?ivotnog vijeka, neumorni skladatelj stavio oko 70 opera: ozbiljne i poluozbiljne opere, komi?ne opere, farse, grands-opere i opere-comiques. Sve one naprosto plijene bogatom melodijskom invencijom te jednostavnim, besprijekornim harmonijskim stilom. Svemu ovome mora se pridodati i 29 kantata za pratnju s orkestrom ili na klaviru , razli?ite skladbe religioznog karaktera (uklju?uju?i i dva rekvijema u spomen na Bellinija i Zingarellija te oratorije “Il Diluvio Universale” (“Op?i potop”) i “Le Sette Chiese”(“Sedam crkava”), 15 simfonija, vi?e od 250 tekstova za pjeva?ku izvedbu jednog ili vi?e glasova, glasovirska djela i oko 80 djela komorne glazbe, uklju?uju?i 19 kvarteta koja svjedo?e o utjecaju velikih be?kih klasi?ara - Mozarta i Haydna , koja je upoznao u iscrpnim analizama svojih dvaju mentora, Mayra i Matteia.

Susretljiv prema zahtjevima publike i impresarija, bio je optu?en, naro?ito od strane francuskih kriti?ara (među kojima je prvi bio Hector Berlioz , o?tro ga napav?i u ?asopisu “Journal des Debats”) za “nemarnost i ponavljanje”.

Njegovoj nevjerojatnoj snazi stvarala?tva doprinijela je zasigurno ?elja za zaradom u vremenu kada skladatelji nisu primali tolike po?asti kao danas, nego prakti?no zarađivali ni?ta vi?e od svote koja je bila određena ugovorom. Vje?tina i profesionalnost koju je stekao tijekom rada s Mayrom, izbavila ga je od srozavanja na neprihvatljivu umjetni?ku razinu. Njegovu kreativnu volju i stvarala?tvo nisu nikad sputavali niti po?tovanje rokova, ve? naprotiv ih poticali i gonili naprijed, stalno ga dr?e?i u neizvjesnosti.

Tako je npr. 1827. , potpisao ugovor s Barbajom za ni vi?e, ni manje nego izvođenje 12 opera u Napulju, tijekom tri godine. Prvi pravi uspjeh ostvario je 1830. s libretistom Feliceom Romanijem i operom “Anna Bolena”, prikazanoj u milanskom “Teatro Carcano”, te u razmaku od samo pet mjeseci u Parizu i Londonu .

Iako se mislilo da ?e ga uspjeh i međunarodna karijera na pomolu primorati da uspori, nastavio je raditi nevjerojatnom brzinom: pet opera za manje od godinu dana, prije nego ?to je do?ao jo? jedan klju?an trenutak u njegovoj karijeri - komi?no remekdjelo “L'Elisir d'Amore”(“ Ljubavni napitak ”), koje zapravo ima sve zna?ajke Donizettijeve glazbe: romantizam , ?aljivost i blisku vezu s pu?kim igrokazom.

Napisano u manje od mjesec dana, opet u suradnji s Romanijem, prikazano je uz ogroman uspjeh u milanskom “Teatro della Cannobbiano” 1832. Zaplet djela slijedi Rossinijevsku, tradicionalnu liniju u kojoj spletkarski staratelji poku?avaju o?eniti svoje ?ti?enice, zaljubljene u heroja kojeg pjeva tenor (u to je vrijeme ulogu heroja u talijanskoj operi bez iznimke pjevao tenor), kao i kasnije u operi “ Don Pasquale ”. Ugođaj tih djela nije toliko mahnit, nego vi?e liri?an i nje?an, dok je smijeh osje?ajan, a ne osvetoljubiv.

U Rimu 1833. prikazao je “Il furioso all'isola di San Domingo” (“Bijesan na otok San Domingo”) i u milanskoj “La Scali” “ Lucrezia Borgia ”, koju je publika i kritika hvalila kao novo remekdjelo.

Sljede?e godine je potpisao ugovor redovitog skladanja jedne ozbiljne opere na godinu za “San Carlo” u Napulju. Prva u nizu trebala je biti “Maria Stuarda”(“Marija Stuart”), no libreto, napisan po uzoru na Schillerovu dobro poznatu dramu, bio je obustavljen od cenzora zbog krvolo?nog kraja (napuljski cenzori bili su poznati po svojim zahtjevima na samo “sretnim zavr?ecima”). U samo 10 dana Donizetti je prilagodio glazbu za drugi tekst, “Buondelmonte”, koji je slabo primljen kod publike. Neprilike oko opere tu nisu stale: “Maria Stuarda”, prikazana u orginalnoj verziju u “La Scali” 1835. zavr?ila je kao totalni fijasko zahvaljuju?i pretjeranom samopouzdanju primadone Marie Malibran i njenom prikrivenom lo?em zdravstvenom stanju.

Unato? ovom ozbiljnom neuspjehu, uz Rossinijevo dobrovoljno povla?enje iz svijeta opere 1829. i Bellinijevu preranu, neo?ekivanu smrt 1835., Donizetti je u?ivao u razdoblju neosporne slave jer je bio jedini preostali veliki predstavnik talijanske opere. Rossini mu je pomogao u?i u svijet pari?kih pozornica (i samim time mu omogu?io zaradu pozama?nih svota, koje ne bi mogao imati u Italiji, kako i sam ka?e ≪ 2000 zlatnih dukata u 3 mjeseca ≫), pozvav?i ga 1835. da francuskoj prijestolnici sklada operu “Marin Faliero”. Iste godine je u Napulju ostvario izniman uspjeh s operom “Lucia di Lammermoor”, po libretu Salvatorea Cammarana. On je zauzeo mjesto Romanija, najva?nijeg libretiste u razdoblju romantizma , koji je dotad ve? surađivao s Mercadenteom i Pacinijem, da bi poslije napisao ?etiri libreta za Verdija, uklju?uju?i opere “ Luisa Miller ” i “ Trubadur ”.

1836. njegov “Belisario” bio je premijerno prikazan u novoizgrađenoj opernoj ku?i “La Fenice“ u Veneciji, potpuno uni?tenoj nekoliko godina prije u po?aru. U Napulju su premijerno izvedene ?armantno komi?ne opere “Il Campanello”(“Zvonce) i “Betly” (po libretima koje je sam napisao i koja otkrivaju određeni literarni talent i izra?en ukus za parodiju ). Nakon ovih djela uskoro je uslijedila opera “L'assedio di Calais”(“Opsada Calaisa”), za?eta, kako nam i sam Donizetti ka?e, “u skladu s francuskim ukusom”, zadnja u kojoj po?tuje tradiciju glavne mu?ke uloge.

Iako je pretrpio niz obiteljskih tragedija, njegov stvarala?ki rad se nastavio u ludom ritmu. Između 1836. i 1837. izgubio je svoje roditelje, k?er i svoju voljenu suprugu Virginiju Vasselli pri porođaju, s kojom se o?enio 1828. K?er poznatog rimskog odvjetnika , rodila je Donizettiju troje djece koja su umrla kao mali?ani. Donizetti, duboko vezan za suprugu, bio je shrvan tugom i melankolijom u nadolaze?im godinama.

Negdje u isto vrijeme skladao je opere “Pia de' Tolomei” za Veneciju i “Roberto Devereux” za Napulj, dok je 1838. njegov “Poliuto” zabranjen od napuljskih cenzora jer je prikazivao mu?eni?tvo sveca, izveden je tek 1848. nakon Donizettijeve smrti.

Gorko razo?aran time ?to nije uspio naslijediti Nicola Antonia Zingarellija kao ?efa glazbenog konzervatorija (odbijen u korist “istinskog Napolitanca” Mercadentea), u listopadu 1838. odlu?io je napustiti Napulj, smjestiv?i se u Parizu gdje je skladao operu “Il Duca di Alba” (“Albionski vojvoda”- prikazan nakon njegove smrti 1882. , kad je komisija na ?elu s Ponchiellijem dala odobrenje) pripremaju?i francusku verziju “Poliuta”, prvi put izvedenu 1840. pod naslovom “Les Martrys” (“Mu?enik”).

Uspostavio je bliski radni odnos s kazali?nim ku?ama “Opera-Comique”, “Opera” i “Theatre des Italiens”, jo? jednom dokazuju?i kako se veoma lako mogao prilagoditi ukusima razli?itih publika.

Godine 1840. skladao je opere “La Figlia del Reggimento” (“K?i pukovnije”) i “Favorita” (“Favoritkinja”). Određeni Sir Charles Halle sreo ga je iste godine u Parizu, te ga opisao kao "izrazito ljubaznog i suvremenog d?entlemena, elegantnog poput njegove glazbe". Uz taj događaj ve?e se i jedna anegdota. Priupitav?i jednom Donizettija da li je zaista Rossini skladao " Seviljskog brija?a " za samo dva tjedna, ovaj mu je odgovorio:

≫Oh, prili?no sam uvjeren u to, uvijek je bio takav ljenjivac.≪

Skladav?i 1841. operu jedno?inku naslovljenu “Rita” (izvedena postumno 1860. ). odlu?io se preseliti u Milano. Jednom kad je imao priliku prisustvovati generalnoj probi Verdijeva “ Nabucca ” 1842. , iznimno impresioniran operom, odlu?io je posjetiti i upoznati mladog skladatelja, glavnog direktora talijanske glazbene sezone u Be?u . Iste godine, na poziv samog Verdija, preuzeo je vođenje prve talijanske izvedbe Rossinijeve “Stabat Mater". Rossini je poku?ao nagovoriti Donizettija da prihvati va?nu poziciju maestro di cappella u San Petroniju ; Donizetti nije prihvatio, jer je ciljao na presti?nije i bolje pla?eno mjesto kapellmeistera dvora u Habsburgu.

1842. predstavio je operu “Linda di Chamonix” u Be?u, polu?iv?i veliki uspjeh i zadobiv?i ?asti dvora koji mu je ponudio ?uđeno mjesto i zavidan ugovor s polovicom godine slobodnog dopusta. Tako je mogao nesmetano nastaviti opernu karijeru. Slijedile su opere “Don Pasquale” ( Pariz , 1843. ), “Caterina Cornaro” (Napulj, 1844. ), “Maria di Rohan” ( Be? , 1843.) i “Don Sebastiano” (Pariz, 1843. ).

Posljednje godine ?ivota [ uredi | uredi kod ]

Tijekom uvje?bavanja “Don Sebastiana” svi su bili iznenađeni Donizettijevim apsurdnim, ekstravagantnim pona?anjem. ?esto je gubio pam?enje, te iako uvijek smatran za neobi?no ljubaznog, duhovitog i osje?ajnog ?ovjeka, izgledalo je kako sve ?e??e postaje zlovoljan. Kao da i sam osje?a…

 ≫“Moj vrhunac je pri kraju, netko drugi mora zauzeti moje mjesto. Svijet ?eli ne?to novo. Drugi su ustupili svoja mjesta nama i mi ih moramo ustupiti drugima ... Vi?e sam nego sretan prepustiti svoje ljudima talentiranima kao Verdi .” Donizetti u pismu Giuseppini Appiani, 1844.≪

Mnogo godina prije Donizetti je imao sifilis mi?i?a (njegovi posmrtni nalazi pokazali su degenerativno oboljenje ?iv?ane mo?dine sifilisnog porijekla) te je krajem 1845. do?ivio ozbiljan napad cerebralne paralize , uzrokovan zadnjim stadijem opake bolesti, pokazuju?i simptome mentalne bolesti, koje je znao i prije iskazivati. Dana 28. sije?nja njegov brat Giuseppe poslao mu je iz Konstatinopola ne?aka Andreu, zabrinutog u prvom redu za stri?evo nasljedstvo. ?uv?i ?to mu se dogodilo, savjetovao se s lije?nicima. Na nagovor Rossinija , koji je tobo?e htio da mu pomogne napisati novu operu, Donizetti je do?ao u Pariz , da bi zatim bio smje?ten u obli?njoj klinici za mentalne bolesti Ivry, gdje je ostao 17 mjeseci. Njegova pisma napisana za prvih dana u klinici otkrivaju o?ajni?ke pozive u pomo? genijalnog uma koji je ve? tada bio beznadno zbunjen. Nakon prijetnji diplomatskim incidentom, jer je Donizetti bio građanin Habsbur?ke monarhije i miljenik Ferdinanda I. Habsbur?kog , skladateljev ne?ak je uspio dobiti dozvolu da ga odvede natrag u Bergamo 6. listopada 1847.

Dotada je Donizetti ve? bio potpuno paraliziran, sposoban tek promrmljati nekoliko besmislenih rije?i. Bio je zbrinut kod prijatelja koji su ga s ljubavlju njegovali. Barunica Giovannina Basoni Scotti provela je mnogo vremena s njim uz klavir, u poku?aju da dobije nekakvu emocionalnu reakciju od maestra, ali uzalud. Renomirani tenor Giovani Battista Rubini ?esto ga je posje?ivao i pjevao mu s barunicom duet ≪Verranno a te sullaure≫ iz ≪Lucije di Lammermoor≫. No, bolest je Donizettija ve? ostavila mentalno nesposobnog.

Smrt [ uredi | uredi kod ]

U poslijepodnevnim satima 8. travnja 1848. Donizetti umire. Pogreb mu je odr?an tri dana kasnije, na dan kad su u Lombardiju prodrle trupe iz Pijemonta , ozna?avaju?i po?etak rata za nezavisnost. Prije pogreba doktor je ukrao njegovu lubanju, kasnije nađenu u nekog mesara koji ju je koristio kao zdjelicu za sitni?. Donizetti je pokopan u kapelici plemi?ke obitelji Pezzoli, na groblju ≪Citt Alta≫ u Valtesseu . Kasnije, talijanski kralj Vittorio Emanuele II. izdao je dekret kojim je dopustio da se Donizzetijevo tijelo pokopa uz tijelo njegovog dragog mentora Mayra u Bazilici Svete Marie Maggiore, gdje le?i i danas. Operna ku?a u Bergamu danas nosi njegovo ime.