Achille-Claude Debussy
(
St-Germaine-En-Laye
,
22. kolovoza
1862.
?
Pariz
,
25. o?ujka
1918.
) bio je
francuski
skladatelj
i
pijanist
. S
Mauriceom Ravelom
, smatra se jednim od najistaknutijih
impresionista
, iako je osobno odbacivao takav naziv kada se radilo o njegovim djelima. Debussy nije samo jedan od najva?nijih francuskih skladatelja, ve? je i sredi?nja figura europske glazbe na prijelazu 19. stolje?a.
Njegova glazba je zna?ajna zbog njezine osjetilne komponente i zbog toga ?to se ?esto oblikuje oko jednog klju?a. Njegova glazba gotovo je definirala prijelaz između glazbe
kasnoga romantizma
i
modernisti?ke glazbe
20. stolje?a. U francuskim knji?evnim krugovima, to razdoblje je poznato kao
simbolizam
, strujanje koje je direktno
inspiriralo
Debussyja kao skladatelja i kao aktivnog ?lana kulturnog dru?tva.
Debussy u Villi Medici u Rimu,
1885.
godine, u sredini u bijeloj jakni
Claude Achille Debussy je rođen u
Sain-Germain-en-Layeu
1862.
kao najstariji od petero djece. Njegov otac Manuel-Achille Debussy dr?ao je du?an porculanom, a majka mu je bila kroja?ica. Claude je po?eo svirati
klavir
u dobi od ?etiri godine s postarijim talijanskim u?iteljem Ceruttijem. Godine
1871.
mladi Debussy dospio je pod okrilje Marie Maute de Fleurville, koja je tvrdila da je
Chopinova
u?enica i Debussy joj je uvijek vjerovao, iako se nikada nije to?no utvrdilo je li to istina. Njegov je talent uskoro postao o?it
1872.
kada upisao
Pari?ki Konzervatorij
u dobi od jedanaest godina. Na konzervatoriju je proveo svojih sljede?ih dvanaest godina ?ivota. Za to vrijeme je studirao kompoziciju s
Ernestom Guiraudom
, povijest glazbe/teoriju s
Louisom-Albertom Bourgault-Ducoudrayem
, harmoniju s
Emileom Durandom
, klavir s
Antoineom-Francois Marmontelom
, orgulje s
Cesarom Franckom
i
solfeggio
s Albertom Lavignacom, kao i s mnogim drugim va?nim osobama tog razdoblja.
Ve? u po?etku Debussyjev talent je bio i vi?e nego o?it. Debussy je ?esto eksperimentirao i izazivao stroga u?enja Akademije. Vi?e je volio disonance i intervale koji nisu bili popularni u to vrijeme. Poput
Gorgesa Bizeta
, Debussy je bio brilijantni pijanist i mogao je imati profesionalnu karijeru da je tako htio. Djela koja je naj?e??e izvodio bila su
Beethovenove
, Schumannove i Weberove sonate i Chopinova Balada broj 2, stavak iz Klavirskog koncerta broj 1 i Chopinov
Allegro de Concert
, relativno nepoznato djelo koje zahtijeva jo? vi?i stupanj virtuoznosti nego ijedan drugi koncert.
Od
1880.
do
1882.
?ivio je u
Rusiji
kao u?itelj glazbe djeci
Nade?de von Meck
koja je bila mecena ?ajkovskog. Unato? Meckovoj bliskosti s
?ajkovskim
, ?ajkovski je imao mali ili nikakav utjecaj na Debussyja. U rujnu 1880. Nade?da von Meck je poslala Debussyjev
Danse bohemienne
?ajkovskome na ?itanje. Mjesec dana kasnije on joj je u pismu odgovorio ≪To je veoma lijepo djelo, ali je daleko prekratko. Niti jedna ideja nije izra?ena u potpunosti, forma je u?asno zgr?ena i također nedostaje jedinstva.≫ Debussy nikada nije objavio to djelo; rukopis je ostao u obitelji von Meck i kasnije je bilo prodano B. Shottovom sinu u Mainzu gdje je objavljeno 1932. Vi?e utjecaja na Debussyja je imalo njegovo blisko prijateljstvo s madame Vasnier, pjeva?icom koju je upoznao po?etkom svoga rada kao korepetitor kako bi zaradio ne?to novaca. Ona je dala Debussyju emocionalnu i profesionalnu podr?ku i utjecala je na njegove prve pjesme, inspirirane radom simbolista Paula Verlaina.
Kao pobjedniku
Prixa de Rome
sa svojom skladbom L'Enfant prodigue pripala mu je stipendija na
Academie des Beaux-Arts
koja je uklju?ivala i ?etverogodi?nji boravak u Villi Medici, Francuskoj Akademiji u
Rimu
. Prema pismima koje je Debussy pisao madame Vasnier, mo?da kako bi stekao njenu naklonost, opisao je umjetni?ku atmosferu kao ustajalu, dru?tvo dosadno, hranu lo?u, samostanske prostore odvratne. Nisu mu odgovarali ni u?ici Rima, niti mu se sviđala talijanska opera. ?esto je bio depresivan i nije mogao skladati, ali inspiraciju je na?ao u djelima
Franza Liszta
.
Debussy je napokon skladao ?etiri djela koja su bila poslana Akademiji: simfonijsku pjesmu Zuleima, prema tekstu Heintricha Heinea; orkestralno djelo Printemps; kantatu La damoiselle elue koju su kritizirali kao ≪bizarnu≫; i Fantaisie za glasovir i orkestar. Tre?e djelo je bilo prvo u kojem su se glazbene zna?ajke kasnijeg Debussyjevog stvarala?tva nazirale. ?etvrto djelo je bazirano na glazbi Cesara Francka i kasnije ga je Debussy sam povukao. Akademija ga je opisala kao ≪provokativnog i neobi?nog≫ i nadali su se ne?em boljem od tako nadarenog studenta.
Za vrijeme njegovog posjeta Bayeruthu 1888. ? 1889. Debussy je bio pod utjecajem vagnerijanske opere.
Richard Wagner
je umro
1883.
i kult vagnerizma je bio na vrhuncu. Debussy, poput mnogih mladih glazbenika u to vrijeme, je pozitivno reagirao na Wagnerovu osjetilnost, kvalitetnu formu i jake harmonije, ali Wagnerova ekstrovertiranost emocionalnosti nije bila po Debussyjevom ukusu. Wagnerov utjecaj je vidljiv u La damoiselle elue i u djelu Cinq poeme de Baudelaire. Druge pjesme toga perioda, uglavnom verlenovskog ugođaja ? Ariettes oubliees, Trois melodies (Tri melodije), i Fetes galantes su vi?e hirovitoga ugođaja. Otprilike u to vrijeme Debussy je upoznao Erika Satiea koji je imao sli?an pristup kompozicijama i imenovanju djela. Tada su obojica glazbenika bili boemi koji su se borili s financijskim dugovima.
Debussy za klavirom, ispred skladatelja Ernesta Chaussona, 1893
Po?etkom
1890.
Debussy je razvio svoj vlastiti glazbeni jezik, potpuno neovisan o Wagnerovom stilu koji je bio obojen sanjivim, katkada ?ak i morbidnim
romatizmom
simbolisti?kog pokreta. Kao suprotnost ogromnim djelima Wagnera i ostalih kasno-romanti?kih skladatelja, Debussy je skladao kra?e, pristupa?nije forme.
Suite bergamasque
(
1890.
) ujedinjuje ki?enost
rokokoa
s modernim
cinizmom
i mozai?no??u. Suita sadr?i jedno od najpoznatijih Debussyjevih djela,
Clair de Lune
(Mjese?ina). Debussyjev Guda?ki kvartet u g molu (1893.) utro je put za njegove kasnije, izazovnije harmonijske novosti. U ovom djelu se najvi?e koristi frigijskim modusom i također koristi manje standardne ljestvice, poput cjelotonske, koja stvara osje?aj rijeka, prozra?ne harmonije. Debussy uzima jednu, kontinuiranu temu i odvaja se od tradicionalne ABA forme.
Pod utjecajem Mallarmea, Debussy je napisao jedno od svojih najpoznatijih djela, revolucionarno
Prelude a l'apres-midi d'un faune
(
Preludij za Poslijepodne jednog fauna
), istinski originalno u formi i izvedbi. Kao kontrast velikim orkestrima, koji su bili ?esti u vrijeme kasnog romantizma, Debussy je skladao ovo djelo za manji
ansambl
, nagla?avaju?i instrumentalnu boju i boju zvuka. Iako su Mallarme i njegov kolega i prijatelj Paul Dukas bili istinski impresionirani ovim djelom, mnogi kriti?ari su proglasili ovo djelo kontroverznim. ≪Preludij≫ je osigurao mjesto Debussyju kao jednog od vode?ih skladatelja toga vremena.
Tri
Nokturna
(
1889.
) uklju?uju karakteristike studija u prikrivenoj harmoniji i teksturi poput one prikazane u
Nuages (Oblaci)
, bogatstvo u
Fetes
i cjelotonsku ljestvicu u
Sirenes (Sirene)
. Suprotstavljaju?i se vagnerijanskoj operi, Debussyjev
Pelleas et Melisande
bilo je premijerno prikazano
1901.
, deset godina nakon ?to je napisano. To je bila njegova jedina opera. Temeljno na libretu
Mauricea Maeterlincka
, opera je postigla izuzetan uspjeh i imala je veliki utjecaj na mlađe francuske skladatelje, poput
Mauricea Ravela
. Ova djela su unijela potpuno novu te?nost
ritma
i boje u zapadnja?ku glazbu.
La Mer (More)
(
1903.
?
1905.
) sastavlja vi?e simfonijsku formu s finalom koji razrađuje temu iz prvoga stavka, iako u srednjem stavku,
Jeux de vauges
, napreduje puno manje direktno i s vi?e varijacija boje. Kritike su opet bile strogo raspodijeljene. Neki kriti?ari su smatrali da je djelo manje suptilno i manje misteriozno od njegovih prija?njih djela, ?ak i korak unazad. Pierre Lalo se po?alio ≪Ja niti ne ?ujem, niti vidim, niti osje?am more≫. Drugi su veli?ali njegovu ≪mo? i ?arm≫, njegovo ≪izvanredno odu?evljenje i brilijantnu fantaziju≫ i njegove jake boje i izrazite linije.
Za vrijeme ovog perioda Debussy je puno skladao za
klavir
. U skupini djela nazvanih
Pour le piano
(Za klavir,
1901.
) koristi se bogatim harmonijama i teksturama koje su kasnije bile vrlo va?ne u jazz glazbi. Njegov prvi svezak
Images pour piano
(Slike za klavir,
1904.
?
1905.
) kombinira harmonijski novitet s poeti?kom sugestiom:
Reflets dans l'eau
je glazbeni opis ?uborenja vode;
Hommage a Rameau
, drugo djelo, je sporo i ?eznutljivo nostalgi?no. Kao inspiraciju koristi melodiju od Jean-Philippe Rameaua,
Castor et Pollux
.
Izazovan
Estampes
za klavir (1903.) daje naznake egzoti?nih lokacija. Debussy je do?ao u kontakt s javane?kom glazbom za vrijeme Pari?ke Exposition Universelle odr?ane 1889. U skladbi Pagodes je vidljiv direktan utjecaj u kojem je ciljao na izazovnost pentatoni?kih struktura koje su ?este u javanskoj glazbi. Debussy je skladao
suitu
Children's Corner
(
Dje?ji kuti?
) (1909.) za svoju k?er, Claude-Emmu. Suita sadr?ava zna?ajke klasicizma ? po?etno djelo Doctor Gradus ad Parnassum odnosi se na zbirku klavirskih djela Muzia Clementija Gradus ad Parnassum kao i na novi val ameri?ke ≪cakewalk≫ glazbe. U popularnom finalnom djelu suite, Golliwog's Cakewalk, Debussy se na neki na?in izruguje Richardu Wagneru parodiraju?i po?etnu melodiju Wagnerovog preludija u ≪
Tristanu i Isoldi
≫.
Prva zbirka Preludes (Preludiji) (
1910.
), od ukupno dvanaest, je njegovo najuspje?nije djelo za klavir. Preludiji su ?esto uspoređivani s Chopinovima. Debussyjevi preludiji su prepuni bogatim, neobi?nim i izazovnim harmonijama. Zbirka uklju?uje popularno djelo
La Fille aux Cheveux de Lin (Djevojka lanene kose)
i
La Cathedrale Engloutie
. Debussy je ?elio da ljudi intuitivno interpretiraju ta djela, stoga je stavio naslove tih djela na sam kraj skladbe nadaju?i se da publika ne?e stvarati stereotipne slike slu?aju?i ih.
Od op?irnijih djela skladao je orkestralno djelo
Iberia (Iberia
), (
1907.
), koje je zapo?eo kao djelo za dva klavira, tipi?nu mje?avinu ?panjolskih aluzija, kratkotrajne impresije i glazbe za misterioznu dramu
Gabriela d'Annunzija
,
Le martyre de St. Sebastien
. Bogato i dramati?no djelo koje je napisano u samo dva mjeseca izvanredno sadr?ava kasno anti?ku modalnu atmosferu koje se ina?e samo dotakao u relativno kratkim klavirskim djelima.
Za vrijeme ovog perioda, Debussy je postao popularniji i uskoro je bio zaposlen kao dirigent diljem cijele Europe, ?esto izvode?i
Pelleas, La Mer (More) i Prelude a l'Apres-midi d'un faune (Preludij za Poslijepodne jednog fauna)
. Također je povremeno bio glazbeni kriti?ar kako bi dopunio svoju zaradu kao
dirigent
i zaradu od klavirske poduke. Debussy je izbjegavao analiti?ku disekciju i poku?aje da glazbom stvori slike, ?Moramo pod svaku cijenu sa?uvati ovu ?aroliju svojstvenu glazbi, budu?i da je glazba, od svih umjetnosti, najbli?a ?aroliji“. Debussy je od svega bio najentuzijasti?niji oko djela Richarda Straussa, Igora Stravinskog, Chopina, kojega je jako cijenio,
Johanna Sebastiana Bacha
i Mozarta. Također je smatrao Listza i Beethovena genijima kojima je nekada nedostajalo malo ukusa. Schubert i Mendelssohn su pro?li mnogo gore. Kasnije je njihova djela opisao kao ?jednostavna i lagane notacije“.
Debussyjeve harmonije i slaganja akorada su ?esto disonance bez ikakvih formalnih rje?enja. Za razliku od svojih prija?njih djela, u ovom periodu vi?e ne skriva disonantne akorde u bogatim harmonijama. Forme su vi?e iregularne i fragmentirane. Ove akorde, za koje se ?ini da nemaju rje?enje, je Debussy opisao kao ≪lebde?e akorde≫ i bili su koristini da bi namjestili ton i ugođaj u mnogim njegovim djelima. Cjelotonska ljestvica dominira u Debussyjevim kasnim djelima.
Njegova zadnja dva sveska djela za klavir,
Etudes
(
1915.
) interpretiraju sli?ne varijacije stila i teksture kao isklju?ivo klavirske vje?be i uklju?uju djela koja razvijaju iregularnu formu do krajnosti kao i u drugih pod utjecajem Igora Stravinskog. Rijetkost u ovim djelima je u zadnjem setu pjesma: Trois poemes de Mallarme (1913.) i Sonati za flautu, violu i harfu (
1915.
).
U sonatama od
1915.
?
1917.
godine dolazi do nagle promjene stila. Ova djela sadr?e zna?ajke ranijih Debussyjevih djela, ali također idu i naprijed, s elegantnijim i laganijim strukturama. Unato? jednostavnijim teksturama, u
Violinskoj sonati
(1917.) ostaje neosporno bogatstvo u samim akordima. Ova promjena ima neke zna?ajke pokreta poznatijeg kao neo-klasicizam koji je postao popularan nakon Debussyjeve smrti. Debussy je planirao ?est sonata, ali je ovaj plan osuje?en njegovom smr?u
1918.
, tako da je dovr?io samo tri ( za violon?elo, za flautu, violu i harfu te violinsku sonatu).
Zadnje Debussyijevo orkestralno djelo, balet
Jeux
(
1912.
), napisano za Ruske Balete Sergeja Djagiljeva, sadr?i neke od njegovih naj?udnijih harmonija i tekstura u formi ?to se slobodno gibaju kroz vlastito polje spajanja motiva. U po?etku je Jeux bio zasjenjen Posve?enjem prolje?a
Igora Stravinskog
, napisanog iste godine kao i Jeux i kojeg je premijerno izveo isti baletni ansambl samo dva tjedna poslije. Nekoliko desetlje?a poslije skladatelji kao ?to su Pierre Boulez i Jean Barraque su pokazali sli?nosti sa serijalizmom u radu Antona Weberna. Ostala, kasnija djela, uklju?uju?i i balete Khmamma (
1912.
) i
La boite a joujoux
(
1913.
) su ostala nedovr?ene orkestracije, ali su ih kasnije dovr?ili Charles Koechlin i Andre Caplet, koji su također pomogli Debussyju s orkestracijom Giguesa (iz
Images pour orchestre
) i
Le martyre de St. Sebastien
.
Druga serija Preludija za glasovir (
1913.
) isti?u Debussya u vrhu avangarde, koji ponekad koristi disonantne harmonije da bi probudio raspolo?enja i slike (pogotovo u tajanstvenoj
Canope
). Pijanist
Claudio Arrau
smatrao je djelo jednim od najve?ih Debussyjevih preludija:
≪?udo je da je stvorio, s tako malo nota, ne?to ovako duboko.≫
Iako je Pelleas bila jedina zavr?ena Debussyjeva opera, zapo?eo je nekoliko opera koje su ostale nezavr?ene, a njegova padaju?a koncentracija, stalno odugovla?enje i slabo zdravlje su mogu?i razlozi. Zavr?io je neke djelomi?ne glazbene nacrte i neke neobjavljenje librete za opere koje se zasnivaju na Poeovim djelima:
Le diable dans le beffroi (Vrag iz zvonika
,
1902.
?
1912.
) i
La chute de la maison Usher
(
Pad ku?e Usher
,
1908.
?
1917.
), kao i za opere koje je razmatrao, a zasnivale su se na
Kako vam drago
W. Shakespearea
i
La legende de Tristan
J. Bediera.
Budu?i planovi, poput ameri?ke turneje, jo? notnih zapisa za balet i revizija Chopinovih i Bachovih djela za ponovno objavljivanje su prekinuti dolaskom
Prvog svjetskog rata
i ozbiljnom promjenom nagore u Debussyjevom zdravlju. Operacija
1915.
samo je kratkotrajno ubla?ila to stanje.
Debussy je vodio nemiran privatni ?ivot. S 18 godina zapo?eo je osmogodi?nju aferu s madame
Blanche Vasnier
, ?enom uglednog pari?kog odvjetnika. Vezu je prekinuo Debussyjev odlazak u Rim. Nakon povratka u
Pariz
, ?ivio je u divljem braku s
Gabrielle Dupont
devet godina, a zatim se
1899.
o?enio za njenu prijateljicu Rosalie (Lily) Texier. Iako je Texier bila nje?na, prakti?na ?ena koju su voljeli Debussyjevi prijatelji i suradnici, njega je nervirala njezina ograni?enost i nedostatak osje?aja za glazbu.
Zbog toga je napustio Texier
1904.
i po?ao za Emmom Bardac, ?enom pari?kog bankara i majkom jednog od njegovih studenata. Nasuprot Taxier, Bardac je bila profinjena, briljantan sugovornik i bila je amaterska pjeva?ica. Izbezumljena Texier, kao i Dupont prije nje, poku?ala je po?initi
samoubojstvo
pi?toljem.
Skandal je natjerao Debussyja i Bardac (koja je ve? nosila njegovo dijete) da pobjegnu u
Eastbourne
u Engleskoj, gdje je dovr?io svoju simfonijsku suitu
La Mer (More
). Par se vjen?ao
1908.
godine.
Njihova k?er se zvala Claude-Emma, poznata i kao Chou-Chou, kojoj je posve?ena suita
Dje?ji kuti?
. Claude-Emma je nad?ivjela svog oca jedva godinu, kad je i umrla zbog epidemije
difterije
1919.
Debussyjev grob u Parizu
Umro je u Parizu,
25. o?ujka
1918.
od
raka
debelog crijeva
. U vrijeme
Prvog svjetskog rata
situacija u Francuskoj je bila o?ajna i okolnosti nisu dopu?tale da se odr?i po?asni javni pogreb ili ceremonija s nekrolozima. Pogrebna je povorka pro?la kroz puste ulice, uni?tene njema?kim napadima. Sahranjen je na malom groblju
Cimetiere de Passy
, izoliranom iza Trocadera.
Francuska kultura od onda slavi Debussyja kao jednog od najistaknutijih predstavnika Francuske.
Najzna?ajnije zna?ajke Debussyjeve glazbe u kojima je osnova novi koncept tonaliteta u Europskoj glazbi su:
- blje?tavi prijelazi i cijela mre?a oblika koji skre?u pa?nju s povremenog nedostatka
tonaliteta
- ?esta uporaba niza paralelnih akorada koji, u biti, nisu uop?e harmonije, ve? su ≪melodije akorada≫ koji oboga?uju jednoglasje
- bitonalitetnost ili barem bitonalni
akordi
- uporaba cjelotonske i pentatonske
ljestvice
- neo?ekivane modulacije, bez ikakvog harmonijskog mosta
Prema Rudolphu Retiju, Debussyjev uspjeh je sinteza monofonije temeljene na ≪melodijskom≫ tonalitetu s harmonijama koje su razli?ite od onih ≪harmonijskog≫ tonaliteta.Upotreba izraza ≪impresionizam≫ na Debussyja i na glazbu na koju je on utjecao je intenzivna tema debate koja se vodi unutar akademskih krugova. Jedna strana argumentira da je taj izraz krivo upotrebljena i da je neprikladan naziv kojeg je i sam Debussy negirao. Suprotna strana tvrdi da, iako je Debussy iskazao negativnu kritiku prema tom izrazu, da je to bilo samo pod utjecajem negativnih stavova kriti?ara prema njegovoj glazbi.
Matemati?ko strukturiranje
[
uredi
|
uredi kod
]
Budu?i da je Debussy obra?ao pozornost na raspolo?enje i boju pri skladanju, neobi?no je za otkriti da su, prema jednom autoru, mnoga od njegovih najve?ih djela strukturirana prema matemati?kim modelima i to bez upotrebe klasi?ne strukture poput oblika sonate. Howat pretpostavlja da neka Debussyjeva djela mogu biti podijeljena u odlomke koji odra?avaju zlatni rez, ?esto prema brojevima standardne
Fibonaccijevog niza
. Ponekad se ?ini da ti odlomci prate standard odlomaka ukupne strukture. U drugim djelima nagla?avaju druge va?ne zna?ajke glazbe. Na primjer:
"Uvod u Dialogue du vent et la mer"
(
Razgovor vjetra i mora
) u
Moru
mo?e se podijeliti u 5 odlomaka po 21, 8, 8, 5 i 13 taktova po du?ini. Sredi?te zlatnoga reza nalazi se u 34 taktu ove strukture i nagovije?teno je uvodom trombona s upotrebom glavnoga motiva iz sva tri stavka koja su kori?tena u centralnom odlomku oko te to?ke. Istovremeno, Howat priznaje da u mnogo Debussyjevih djela (uglavnom kasnih) nije uspio prona?i dokaze zlatnoga reza.
Utjecaj na ostale glazbenike
[
uredi
|
uredi kod
]
Claude Debussy je na?iroko smatran kao jedan od najutjecajnijih skladatelja 20. stolje?a. Njegove harmonije, koje su bile smatrane radikalnima u njegovo vrijeme, su utjecale na gotovo svakog ve?eg skladatelja 20. stolje?a, pogotovo na glazbu
Igora Stravinskog
,
Oliviera Messiaena
,
Belu Bartoka
,
Pierrea Bouleza
, Henrija Dutilleuxa i na minimalisti?ku glazbu
Stevea Reicha
i
Philipa Glassa
. Također je utjecao i na japanskog skladatelja Torua Takemitsua. Utjecao je i na mnoge poznate osobe jazza, naro?ito Billa Evansa, Theloniousa Monka, Dukea Ellingtona, Antoinia Carlosa Jobima, Jimmyja Giuffrea i Brada Mehladua.
Debussy je tvorac mo?da i najpoznatijega citata o glazbi uop?e:
Glazba je prostor između nota.
- Politoske, Daniel T.; Martin Werner (1988). Music, Fourth Edition. Prentice Hall. pp. 419.
ISBN
0-13-607616-5
.
- Leon Vallas: Claude Debussy - His Life and Works
- Greene's Biographical Encyclopedia of Composers
- Harold C. Schonberg, The Great Pianists, p. 343
- Concerts where Debussy appeared as a pianist
- Archangel Fashion Cat (.ed) (2002-01-23). "Claude Debussy - the Composer". BBC h2g2. Retrieved on 2007-04-20.
- Alexander Poznansky, Tchaikovsky: The Quest for the Inner Man, p. 375
- Oscar Thompson, Debussy: Man and Artist, Tudor Publishing Company, 1940, p. 70
- Oscar Thompson, Debussy: Man and Artist, Tudor Publishing Company, 1940, p. 77
- Oscar Thompson, Debussy: Man and Artist, Tudor Publishing Company, 1940, p. 82
- Oscar Thompson, Debussy: Man and Artist, Tudor Publishing Company, 1940, p. 158-9
- Brent Hugh. "Claude Debussy and the Javanese Gamelan". brenthugh.com. Retrieved on 2007-01-27.
- Oscar Thompson, Debussy: Man and Artist, Tudor Publishing Company, 1940, p. 180-5
- Steve Bryson (2003-11-16). "Canope (Preludes, Book II, 1913)". Steve's Debussy Page. Retrieved on 2007-04-19.
- https://web.archive.org/web/20021107183047/http://homepage.mac.com/stevepur/music/debussy_plays.html
- Reti, Rudolph (1958). Tonality, Atonality, Pantonality. Westport, CT: Greenwood Press.
ISBN
0313204780
.
- Oscar Thompson, Debussy: Man and Artist, Tudor Publishing Company, 1940, p. 161
- a b Howat, Roy (1983). Debussy in Proportion: A musical analysis. Cambridge University Press.
ISBN
0521311454
.