Antimonovo bjelilo
ili
antimonov(III) oksid
, Sb
2
O
3
, pojavljuje se kao
mineral
valentinit
(antimonov cvijet) i senarmontit, slu?i u proizvodnji
emajla
, bijelog
stakla
, kao
bijeli pigment
i u
galvanotehnici
.
[1]
Antimon(III) oksid Sb
4
O
6
mo?e se dobiti pr?enjem rude
antimona
uz ograni?en pristup
zraka
ili djelovanjem pregrijane pare na rudu. Međutim, antimon(III) oksid u obliku finog praha, koji mo?e slu?iti kao pigment (antimonovo bjelilo), proizvodi se oksidacijom rastaljenog metalnog antimona na zraku ili kisiku. Tako dobiveni tehni?ki proizvod sadr?i obi?no oko 99% antimon(III) oksida uz primjese drugih antimonovih oksida, te oksida ?eljeza, olova, arsena i tako dalje. To je bijeli kristalni prah gusto?e od 5 200 do 5 800 kg/m
3
, koji grijanjem po?uti, a hlađenjem opet poprima bijelu boju. Kiseline i alkalije otapaju ga uz stvaranje soli.
Antimon(III) oksid upotrebljava se u manjem obujmu kao bijeli pigment, ve?inom u smjesi s titanijevim dioksidom kojemu pobolj?ava svojstva. Slu?i i u industriji stakla, keramike i emajla. Međutim, najva?nije je svojstvo antimon(III) oksida da u prisutnosti
klora
gu?i
plamen
i sprje?ava
gorenje
. To se svojstvo ispoljuje prilikom izgaranja
materijala
koji sadr?e klorne spojeve i kojima je antimon(III) oksid primije?an ili je na njih nanesen. Zbog toga se on primjenjuje u pripravi sredstava otpornih prema vatri koja slu?e za li?enje drva i metala. Kao veziva u tim sredstvima slu?e sintetske smole koje sadr?e klor (klorkau?uk, klorirani alkidi, PVC). Osim toga, antimon(III) oksid dodaje se i drugim materijalima (gumi, plasti?nim masama, tekstilu) pri izradi proizvoda otpornih prema vatri, ?to je posebno izra?eno u vojnoj industriji (na primjer za negorive cerade i sli?no).
[2]
|
|
|
Sb
4
O
6
|
senarmontit
|
valentinit
|
- ↑
antimon
,
[1]
"Hrvatska enciklopedija", mre?no izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krle?a, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 23. 6. 2020.
- ↑
"Tehni?ka enciklopedija" (
Boje i lakovi
), glavni urednik Hrvoje Po?ar, Grafi?ki zavod Hrvatske, 1987.