Analiti?ka filozofija
je op?i naziv za stil
filozofije
koji je zapo?eo dominirati u zemljama engleskog govornog podru?ja u
20. stolje?u
. U
SAD
-u,
Ujedinjenom Kraljevstvu
,
Kanadi
,
Australiji
i
Novom Zelandu
sveu?ili?ni se odsjeci za filozofiju u velikoj ve?ini samoidentificiraju kao ≪analiti?ki≫.
Analiti?ka filozofija ima svoje pobornike i u Hrvatskoj od kojih su mo?da najpoznatiji na Filozofskom fakultetu u Rijeci, u Zagrebu je
Goran ?vob
(na slici), pojedina?no najpoznatiji vjerojatno
Neven Sesardi?
i
Nenad Mi??evi?
.
Zbog ove ?irine te?ko je identificirati relevantne filozofske tvrdnje koje bi bile zajedni?ke cijeloj analiti?koj filozofiji. Naziv ≪analiti?ka filozofija≫ mo?e ozna?avati samo
obiteljsku sli?nost
među nesuglasnim filozofskim pogledima ili povijesnim linijama utjecaja. Ako se mo?e napraviti ?iroka generalizacija, analiti?ka filozofija je definirana njezinom naglasku na jasnosti i argumentu ?esto postignuto modernom formalnom logikom, analizom
jezika
i uva?avanjem relevantnih znanstvenih rezultata i oslanjanjem na iste. Povijesni korijeni analiti?ke filozofije se mogu sa?eto opisati u trima op?enitim idejama:
- Prvo,
pozitivisti?ko stajali?te
da nema posebnih filozofskih istina i da je predmet filozofije logi?ko razja?njenje misli. To je nasuprot tradicionalnom
fundacionalizmu
, zapo?ev?i od
Aristotela
, koji gleda filozofiju kao posebnu znanost, najvi?u, koja istra?uje temeljne razloge i principe svega. Kao rezultat analiti?ki filozofi su ?esto smatrali svoje istra?ivanja sukladna s ili podređena onima u prirodnim znanostima.
- Drugo, stajali?te da logi?ko razja?njenje misli se samo mo?e posti?i analizom
logi?kog oblika
filozofskih tvrdnji. Logi?ki oblik tvrdnji je na?in prikazivanja tih tvrdnji (?esto koriste?i gramatiku i simbole formalnih logi?kih sistema) da prika?e svoju sli?nost s ostalim tvrdnjama toga tipa. Ali, analiti?ki se filozofi na?iroko ne sla?u o to?nom logi?kom obliku svakodnevnog jezika.
- Tre?e, odbijanje velikih filozofskih sistema nau?trb velike pozornosti na detalje. Među nekim analiti?kih filozofima (ali ne među svima) to odbijanje ≪velike teorije≫ je dobilo oblik obrane zdravog razuma i svakodnevice protiv pretenzija
metafizi?ara
.
U ranom 20. stolje?u engleski filozofi
Bertrand Russell
i
G. E. Moore
su koristili konceptualnu analizu da kritiziraju tada dominantni oblik
hegelijanizma
, odbijaju?i njegov
idealizam
i opskurnost. Njihov pristup je bio osna?en kretanjem pozitivisti?ko orijentiranih kontinentalnih filozofa u zemlje engleskog govornog podru?ja u prvoj polovici stolje?a. Analiti?ka filozofija poslije 2. svjetskog rata kasnije je oti?la u nekoliko smjerova uklju?uju?i odbacivanje formalne analize nau?trb detaljnog prou?avanja prirodnog jezika, istraga logi?kih temelja jezika i obnovljen
interes
u eti?ke implikacije analiti?ke metode.
Gottlob Frege
i
Edmund Husserl
su bile klju?ne figure u
filozofiji matematike
ranog dvadesetog stolje?a. Husserlova
Filozofija Matematike
, inspirirana u?enjima
Karla Weierstrassa
, poku?avala je pokazati da koncept
kardinalnog broja
, dobiven od konkretnih ?inova grupiranja objekata i njihovih brojanja, je temelj
aritmetike
. Husserlov pristup je bio strogo osuđen kao psihologizam u jednoj recenziji Fregea koji je imao pogled da matematika i logika imaju svoju valjanost neovisnu od prosudbi i mentalnih stanja pojedinih matemati?ara i logi?ara. Fregeovo vlastito djelo
Begriffschrift (Pojmovno pismo)
je razvilo koncepte specifi?nog oblika moderne logike kori?tenjem ideja smisla i zna?enja. Frege je dalje razvio svoju filozofiju logike i matematike u
Temeljima aritmetike (Die Grundlagen der Arithmetik)
i
Osnovnim zakonima aritmetike (Die Grundgesetze der Arithmetik)
gdje daje alternativu psihologisti?kom konceptu broja.
Bertrand Russell
i
Alfred North Whitehead
su poku?ali pokazati da je matematika svediva na fundamentalne logi?ke principe. Njihova
Principia Mathematica
(1919 ? 1913) je ohrabrila mnoge filozofe da se ponovno zainteresiraju za razvoj
simboli?ke logike
. To je zauzvrat doprinijelo evoluciji
logi?kog pozitivizma
koji je koristio formalna logi?ka oruđa da podupre empiristi?ki iskaz na?ega svijeta. Filozofi kao
Rudolf Carnap
i
Hans Reichenbach
s ostalim ?lanovima
Be?kog kruga
smatrali su da istine logike i matematike su tautologije i da tautologije zajedno s provjerljivim empirijskim tvrdnjama konstituiraju cijeli svemir smislenih sudova; sve ostalo je, strogo govore?i, besmisleno (u ?to spada npr. tvrdnje
etike
,
estetike
i
teologije
). Inzistiranje
Karla Poppera
na ulozi falsifikacije u filozofiji znanosti je bila reakcija na logi?ki pozitivizam.
Formalizam i prirodni jezici
[
uredi
|
uredi kod
]
Dio analiti?kog pristupa je razja?njenje filozofskih problema prou?avanjem jezika koji ih izra?ava. Dvije glavne struje prolaze kroz tu tradiciju: formalizam i prirodni jezici.
Prva struja ?eli razumjeti jezik, i stoga filozofske probleme, kori?tenjem
formalne logike
tj. ?eli formalizirati na?in tvorbe filozofskh tvrdnji. Ovaj pogled je preuzet u mnogim formulacijama, uklju?uju?i simboli?ku logiku, koja pretpostavlja primarnu va?nost
smisla i reference
u stvaranju zna?enja, kao i
teorem nekompletnosti
Kurta Godela
, teorija
određenih opisa
Bertranda Russella, teorija falsifikacije Karla Poppera i
semanti?ka teorija istine
Alfreda Tarskija
.
Druga struja ?eli razumjeti filozofske ideje bri?nim i temeljitim prou?avanjem
prirodnog jezika
koji ih izra?ava ? ?esto s naglaskom na va?nosti zdravog razuma u ophođenju s te?kim konceptima.
Te se dvije struje ispreple?u, ponekad nepomirljivo u opoziciji, ponekad identi?ne. U slavnom slu?aju,
Wittgenstein
je zapo?eo u formalisti?koj struji ali zavr?io u struji prirodnog jezika.
Analiti?ka filozofija ima svoje korijene u Fregeovom razvoju
logike predikata
. To je dozvolilo mnogo ve?em broju re?enica da se prika?u u logi?kom obliku. Bertrand Russell ju je posvojio kao svoj glavni filozofski alat; alat za kojeg je on smatrao da mo?e pokazati ispodpovr?insku strukturu filozofskih problema. Na primjer hrvatska rije? ≪
je
≫ se mo?e analizirati na tri na?ina:
- u 'ma?ka
je
?ivotinja':
je
predikacije ka?e da 'x je P': P(x)
- u 'neki auto
je
crven':
je
isto tako izra?ava predikaciju, tvrdi se postojanje određenih klasa predmeta koje stoje u odnosu koordinacije. TO je egzistencijalni sud, simboli?ki izra?en: ∃x(A(x) & C(x))
- u 'avion
je
zrakoplov':
je
ovdje stoji kao predikat identiteta, je x isto kao y: x=y
Russell je namjeravao rije?iti razli?ite filozofske probleme primjenjivanjem metode analize oboga?ene konceptualnim aparatom suvremene simboli?ke logike, razvitku koje je i sam puno doprinio.
Svoju analiti?ku metodu Russell je primijenio u svrhu rje?avanja razli?itih filozofskih problema. Jedan od tada zna?ajnijih problema je bio problem referencije ne postoje?ih predmeta. Russell je uzeo primjer re?enice: 'Sada?nji kralj Francuske je ?elav.'Ova re?enica je o?ito kriva, jer Francuska nema kralja. ?to bi zna?ilo da negacija ove re?enice treba tvoriti istinitu re?enicu. No, negacija ove re?enice glasi 'Sada?nji kralj Francuske nije ?elav.'-?to je isto tako ne istinito. U Russellovo vrijeme postojala je teorija referencije po kojoj sve na?e rije?i referiraju na nekakve objekte, tako se smatralo da u prije spomenutom primjeru izraz 'sada?nji kralj Francuske' o?ito ne referira na ne?to ?to postoji u na?em svijetu (egzistira), nego se uzimalo da ono postoji na neki drugi na?in (subzistira). To referiranje na subzistentne entitete (koji postoje objektivno, samo na druk?iji na?in od svakida?njih objekata koje mo?emo percipirati) je omogu?ilo ubrajanje svakojakih ?udnih predmeta u na?u ontologiju (poput okruglih kvadrata, drvenih ?eljeza i tome sli?no).
Russell se nije slagao s tom teorijom, smatrao je da ne postoje takvi subzistentni predmeti na koje na?e rije?i referiraju. U tu svrhu razvio je svoju teoriju određenih opisa. Prema toj teoriji izrazi poput 'sada?nji kralj Francuske, 'pegaz', 'zmaj' itd. su zapravo skriveni opisi. Prema Russellu re?enicu 'Sada?nji kralj Francuske je ?elav' bi trebali protuma?iti na sljede?i na?in:
Postoji to?no jedna osoba koja je kralj Francuske i ta osoba je ?elava (simboli?ki zapisano: ∃x[(Kx & ∀y(Ky → y=x)) & Bx]).Kad je ta re?enica iskazana kao egzistencijalna tvrdnja onda mo?emo vidjeti da nam ne treba obvezivanje na postojanje subzistentnih predmeta. Jer negacija prethodne re?enice glasi 'ne postoji takva osoba koja je kralj Francuske i koja je ujedno ?elava.Drugim rije?ima svojom teorijom određenih opisa Russel je omogu?io smisleno govorenje o ne opstoju?im predmetima, bez da se obvezujemo na njihovo postojanje.
Kao mladi austrijski vojnik,
Ludwig Wittgenstein
je pro?irio i razvio Russellov logi?ki atomizam u jedan opse?an sistem u kratkoj knjizi
Tractatus logico-philosophicus
. Argument unutar nje predla?e da je svijet postojanje određenih stanja stvari i da se ta stanja stvari mogu prikazati jezikom predikatne logike prvog reda. Stoga se slika svijeta mo?e na?initi iskazivanjem atomskih ?injenica u atomskim propozicijama i međusobnim povezivanjem s
logi?kim operatorima
.
Jedan od sredi?njih pokreta u analiti?koj filozofiji je blisko povezan s ovom tvrdnjom iz
Tractatusa
:
5.6 Granice mojeg jezika zna?e granice mojeg svijeta.
Ovaj stav je jedan od razloga za blisku vezu
filozofije jezika
i analiti?ke filozofije. Jezik, prema ovom pogledu je glavno ? ili mo?da jedino ? oruđe filozofa. Za Wittgensteina i mnoge analiti?ke filozofe, filozofija se sastoji od razja?njavanja kako jezik mo?e biti uporabljen. Nada je da kada jezik bude kori?ten jasno, filozofski problemi ?e se po?eti rastapati.
Wittgenstein je mislio da je dao ≪zadnje rje?enje≫ svim filozofskim problemima i stoga je postao ?kolski profesor. Ipak, kasnije se vratio neadekvatnosti logi?kog atomizma i jo? dalje pro?irio filozofiju jezika s onim ?to je postala njegova posmrtna knjiga
Filozofska istra?ivanja
.
Reakcija protiv idealizma
[
uredi
|
uredi kod
]
G. E. Moorov
slavni dokaz vanjskog svijeta se sastojao od toga da je podignuo ruku i izjavio "ovdje je jedna ruka." Jo? je uvijek znatna literatura koja se ti?e kako bi Moorov dokaz trebao raditi, dok neki kritici tvrde da jednostavno tra?i pitanje protiv skeptika. Bez obzira, Moorov dokaz je bio va?an i karakteristi?an za analiti?ku filozofiju zbog njenog oslonca na zdravom razumu i njenim ciljem spa?avanja fenomena predreflektivnih zdravorazumskih prosudbi. Moore je reagirao na britanski posthegelovski
idealizam
, na kojeg je on gledao da gradi spekulativne metafizi?ke sisteme na temelju nesigurnih filozofskih principa.
Filozofija obi?nog jezika
[
uredi
|
uredi kod
]
Filozofija obi?nog jezika je bila povezana s filozofima kao
Austin
,
Ryle
,
Searl
i u?enjima kasnog
Wittgensteina
.
Mnogi rani analiti?ki filozofi su smatrali da jezik sakriva logi?ki oblik re?enice i da bi filozofi trebali prikazati taj logi?ki oblik sistematiziranjem uporabe ili ?ak konstruiranjem idealnih jezika. U kontrastu, filozofi obi?nog jezika se dr?ali da jezik ve? odra?ava velik broj suptlinih razlika koje su ostale neotkrivene u formulaciji tradicionalnih filozofskih problema. Dok ?kole kao logi?ki pozitivizam su usredoto?ene na logi?ke izraze, pretpostavljeni da su univerzalni i odvojeni od kontigentnih faktora (kao kultura, jezik i povijesni uvjeti), filozofija obi?nog jezika nagla?ava uporabu jezika od strane obi?nih ljudi. Mo?e se onda tvrditi da filozofija obi?nog jezika je vi?e sociolo?kog utemeljenja jer se bitno usredoto?uje na uporabu jezika unutar dru?tvenog konteksta.
Filozofija obi?nog jezika je ?esto bila kori?tena da eliminira filozofske probleme, prikazuju?i ih kao posljedice fundamentalnog nerazumijevanja glede svakodnevne uporabe va?nih lingvisti?kih izraza. Stvarno, to je o?ito kod Ryla (koji je poku?ao se rije?iti "
Descartesovog mita
") kao i kod Wittgensteina, među ostalima.
Semantika prirodnog jezika
[
uredi
|
uredi kod
]
U kasnim 60-ima i dalje, bio je rastu?i interes za formalnim semanti?kim tretiranjem prirodnih jezika, ali bez pretpostavka logi?kog pozitivizma u kojem obliku mora biti taj semanti?ki tretman.
Donald Davidson
je bio najpoznatija figura u tom trendu. Davidson je dr?ao da lingvisti?ka teorija bi trebala uzeti oblik kona?nog skupa pravila koja bi dala istinosne uvjete za svaku potencijalnu re?enicu jezika.
Logi?ki pozitivizam i logi?ki empirizam
[
uredi
|
uredi kod
]
Logi?ki pozitivizam je bio dominantni trend u analiti?koj filozofiji tijekom prve polovice dvadesetog stolje?a. Pozitivisti su gledali na filozofiju s jednom vrlo uskom ulogom. Za njih, filozofije se ti?e razja?njenje misli radije nego da ima svoj vlastiti predmet. Pozitivisti su tipi?no zauzeli neku ina?icu
verifikacionizma
prema kojemu svaka smislena neanaliti?ka tvrdnja je sposobna da bude provjerena pomo?u jo? osnovnijih tvrdnji o iskustvu ili promatranju. To je dovelo do toga da su logi?ki pozitivisti odbacili mnoge tradicionalne probleme filozofije, osobito
metafiziku
i
ontologiju
, kao besmislene.
Iako doktrina
logi?kog atomizma
Bertranda Russella
nije smatrana dijelom logi?kog pozitivizma, imala je utjecaj na logi?ki pozitivizam te su dijelili određene stavove. Mnogi od ranih pozitivista su bili ?lanovi
Be?kog kruga
i tijekom tog vremenskog razdoblja
Tractatus
Ludwiga Wittgensteina je smatran inspirativnim dijelom od strane ?lanova Be?kog kruga. Postupno je logi?ki pozitivizam gubio utjecaj u poslijeratnom razdoblju, iako suvremeni analiti?ki filozofi nastavljaju prou?avati glavna djela pozitivista.
Richard Rorty
je ?esto identificirao klju?na djela povezana s nestankom pozitivizma kao
Wittgensteinova
Filozofska Istra?ivanja
,
Quinove
Dvije dogme empirizma
i Sellarsov
Empirizam i filozofija uma
, iako to ne mora odra?avati konzensus kod povjesni?ara analiti?ke filozofije.
Filozofija uma i kognitivna znanost
[
uredi
|
uredi kod
]
Motivirani interesom pozitivista za verifikacionizam,
biheviorizam
je bila glavna teorija u filozofiji uma prvih 50 godina 20. stolje?a. Behavioristi su tvrdili ili da tvrdnje o umu su jednake tvrdnjama o pona?anju ili dispozicijama da se pona?a na određeni na?in ili da mentalna stanja su jednaka u pona?anju ili dispoziciji da se pona?a. Kasnije je behaviorizam postao manje popularan, u korist
razli?nog fizikalizma
i
funkcionalizma
, teorije koje su indentificirale mentalna stanja s mo?danim stanjima. Tijekom tog razdoblja teme u filozofiji uma su ?esto bile u bliskom kontaktu s problemima u
kognitivnoj znanosti
kao
modularnost
ili
urođenost
. Napokon, analiti?ka filozofija je imala puno filozofa koji su bili
dualisti
i noviji oblici dualizma svojstva su se ponovno pojavili s
Davidom Chalmersom
kao najpoznatijim predstavnikom.
Etika u analiti?koj filozofiji
[
uredi
|
uredi kod
]
Kao nuspojava usredoto?enja na logiku i jezik u ranim godinama analiti?ke filozofije, tradicija je inicijalno malo mogla re?i o etici. Među ranim analiti?arima je bio stav da je ta disciplina nesistemati?na i samo izra?avala osobne stavove o kojima bi filozofija mogla malo ili ni?ta re?i. Wittgenstein u
Tractatusu
radi opaske da vrijednosti ne mogu biti dio svijeta i ako su uop?e ne?to, moraju na neki na?in biti nad svijetom ili izvan svijeta i da stoga jezik koji opisuje svijet ne mo?e ni?ta re?i o njima. Jedna interpretacija tih opaski je na?la izraz u doktrini
logi?kih pozitivista
da tvrdnje o
vrijednosti
- uklju?uju?i sve eti?ke i esteti?ke prosudbe - su, kao metafizi?ke tvrdnje, doslovne besmislene i stoga nekognitivne; tj. nisu mogu?e da budu istinite ili neistinite. Socijalna i politi?ka filozofija, estetika i razli?ite u?e specijalizirane grane kao
filozofija povijesti
su bile na margini analiti?ke filozofije u jednom razdoblju.
U 50-ima po?ele su se pojavljivati rasprave o tome da li - i ako da, kako - su eti?ke tvrdnje nekognitivne.
Charles Stevenson
je podr?avao
ekspresivizam
a
R. M. Hare
je zagovarao pogled zvan
univerzalni preskriptivizam
.
Phillipa Foot
je doprinijela s nekoliko eseja napadaju?i te pozicije i kolaps logi?kog pozitivizma kao kohezivnog istra?iva?kog programa je doveo do ponovnog interesa za etiku. Mo?da najutjecajnija u tom podru?ju je bila
Elizabeth Anscombe
?iju znamenitu monografiju "Namjera" je
Donald Davidson
nazvao "najva?niji rad o akciji od
Aristotela
" i koja je na?iroko smatrana kao remek djelo moralne psihologije. Omiljena studentica i bliska prijateljica Ludwiga Wittgensteina, njezin ?lanak iz 1958. "Moderna moralna filozofija" uveo je izraz "konsekvencijalizam" u filozofski rje?nik, objavio da "je-trebao bi" pristup etici je slijepa ulica i doveo do uskrsnu?a etike vrline.
Analiti?ka filozofija religije
[
uredi
|
uredi kod
]
Kao i s etikom, rana analiti?ka filozofija je izbjegavala prou?avanje
filozofije religije
, smatraju?i predmet dijelom metafizike i bezna?ajnim. Kolaps logi?kog pozitivizma obnovio je interes za filozofijom religije, pozivaju?i filozofe kao
Williama Alstona
,
John Mackiea
,
Alvina Plantingu
,
Roberta Merrihewa Adamsa
i
Anthonya Flewa
ne samo da uvedu nove probleme, ve? i da ponovno otvore klasi?ne kao priroda
?uda
i argumenti za i protiv
postojanja boga
.
Plantinga, Mackie i Flew raspravljali su o valjanosti
obrane slobodnom voljom
kao na?in da se rije?i
problem zla
. Alston, hrvaju?i se s posljedicama analiti?ke
filozofije jezika
, radio je na prirodi religijskog jezika. Adams je radio na odnosu vjere i morala.
Analiti?ka filozofija religije je isto bila zaokupljena
Ludwigom Wittgensteinom
i njegovom interpretacijom filozofije religije
Sørena Kierkegaarda
. Koriste?i primjedbe (koje ?e kasnije biti izdane kao
Filozofska Istra?ivanja
,
Kultura i vrijednost
i ostala dijela) filozofi kao
Peter Winch
i
Norman Malcolm
su razvili
fidesti?ku
interpretaciju Wittgensteina. Reagiraju?i na tu interpretaciju,
Kai Nielsen
i
D.Z. Philips
su postali najpoznatiji filozofi o Wittgensteinovoj filozofiji religije.
Sada?nja analiti?ka filozofija politike puno duguje
Johnu Rawlsu
koji je u seriji radova od 50-ih pa nadalje (najpoznatiji "Dva koncepta pravila" i "Pravda kao po?tenje") i svojoj knjizi iz 1971.
Teorija pravde
proizveo sofisticiranu i dobro opravdanu obranu
liberalne
socijalne dr?ave
. Uskoro poslije toga je uslijedila knjiga Rawlsovog kolege
Roberta Nozicka
Anarhija, dr?ava i utopija
- obranu
libertarijanizma
slobodnog tr?i?ta
.
Isiah Berlin
je imao zna?ajni utjecaj na analiti?ku politi?ku filozofiju sa svojim predavanjem naziva
Dva koncepta slobode
.
Drugi zanimljivi razvoj u areni politi?ke filozofije je pojavljivanje ?kole poznate kao
analiti?ki marksizam
. ?lanovi te ?kole su htjeli primijeniti tehnike analiti?ke filozofije s alatima modernih dru?tvenih znanosti kao
teorija racionalnog odabira
za razja?njenje teorija
Karla Marxa
i njegovih nasljednika. Najpoznatiji ?lan te ?kole je oxfordski profesor
G. A. Cohen
, ?ije djelo iz 1978.
Teorija povijesti Karla Marxa:Jedna obrana
se op?enito smatra postankom te ?kole. U toj knjizi Cohen je poku?ao primijeniti oruđa logi?ke i lingvisti?ke analize za poja?njenje i obranu Marxove materijalisti?ke koncepcije povijesti. U ostale poznate analiti?ke marksiste spadaju ekonomist
John Roemer
, dru?tveni znanstvenik
Jon Elster
i sociolog
Erik Olin Wright
. Svi ti ljudi su poku?ali nadogra?ivati na Cohenovom radu s kori?tenjem modernih metoda dru?tvenih znanosti, kao teorija racionalnog odabira, da nadopune Cohenovu uporabu analiti?kih filozofskih metoda u interpretaciji Marksisti?ke teorije.
Cohen sam bi se kasnije sukobio s Rawlsovom politi?kom filozofijom u poku?aju da pokrene
socijalisti?ku
teoriju pravde koja je u kontrastu s tradicionalnim marksizmom i teorijama Rawlsa i Nozicka. Detaljnije, pokazuje prema Marxovom principu:
Od svakoga prema njegovim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama
.
Komunitaristi
kao
Alasdair MacIntyre
,
Charles Taylor
,
Michael Walzer
i
Michael Sandel
pokre?u kritiku liberalizma koja koristi analiti?ke tehnike da izolira klju?ne pretpostavke liberalnih individualista kao Rawls i tada preispituju te pretpostavke. Detaljnije, komunitaristi preispituju liberalne pretpostavke da se pojedinac mo?e gledati kao potpuno autonoman od zajednice u kojoj ?ivi i bio je odgojen. Umjesto toga oni predla?u koncept individualca koji nagla?ava ulogu koju zajednica igra u oblikovanju njegovih vrijednosti, mislenih procesa i stavova.
Analiti?ka metafizika
[
uredi
|
uredi kod
]
Jedan veliki raskid s ranom analiti?kom filozofijom je o?ivljavanje metafizi?kog teoriziranja u drugoj polovici dvadesetog stolje?a. Filozofi kao
David Lewis
i
David Armstrong
su razvili slo?ene teorije na domenu tema kao univerzalije, kauzacija, mogu?nost i nu?nost i apstraktni objekti.
Među razvojima koji su donijeli do o?ivljavanja metafizi?kog teoretiziranja je Quinov napad na
analiti?ko-sinteti?ku distinkciju
za koju se op?enito smatra da naru?ava
Carnapovu
distinkciju pitanja postojanja koja su unutar nekog okvira i ona koja su izvan njega.