?vedsko govorno podru?je
?vedski jezik
(?v.
svenska
) pripada jezicima
isto?noskandinavske
skupine u
indoeuropskoj
grani
sjevernogermanskih jezika
. Govori ga oko 10 milijuna ljudi, ponajvi?e u
?vedskoj
, gdje je i glavni jezik. Također se govori u
Finskoj
, gdje ima status slu?benoga jezika uz
finski
, te na
Alandskim otocima
, autonomnoj skupini otoka na teritoriju Finske, gdje je ve?inski jezik. Zna?ajna ?vedska zajednica nalazi se i u
Oslu
, u
Norve?koj
.
[1]
?etvrti je germanski jezik po broju govornika.
[2]
Razvio se iz isto?nog dijalekta
staronordijskoga jezika
, jezika pretka kojeg dijeli s drugim
skandinavskim
jezicima, zbog ?ega je ve?inom međusobno razumljiv i s
danskim
te
norve?kim jezikom
. Nije, međutim, sli?an
islandskome
niti
ferojskome
, zbog ?ega se sjevernogermanske jezike danas nerijetko dijeli na oto?ne i poluoto?ne.
Kao i kod drugih
germanskih jezika
, uobi?ajen red rije?i u re?enici jest
subjekt
?
predikat
?
objekt
, no u arhai?nim se izrazima mo?e nai?i i na druge.
Morfologija
?vedskoga je poprili?no jednostavna; kod
imenica
postoji dva
roda
(zajedni?ki i srednji), dva
pade?a
(
nominativ
i
genitiv
),
[3]
dva broja (jednina i mno?ina) te dva stupnja određenosti (određena i neodređena).
Pridjevi
se
kompariraju
te također mijenjaju po rodu, broju i određenosti. Osobitost ?vedskoga, kao i drugih sjevernogermanskih jezika, jest da određenost izra?avaju i sufiksalnim nastavkom, a ne isklju?ivo rje?cama prije imenice (usp.
eng
.
the bear
,
njem
.
der Bar
,
niz
.
de beer
,
?v. bjornen
)
Slu?bena i standardna ina?ica ?vedskoga naziva se
rikssvenska
(hrv. ?nacionalni ?vedski”), a razvila se iz
stockholmskog
dijalekta srednjo?vedskoga jezika. Standardni
finski ?vedski jezik
naziva se
hogsvenska
(hrv. ?visoki ?vedski”), a njega regulira potpuno zasebna organizacija za o?uvanje jezika,
Institut za jezike Finske
, koji ga te?i zadr?ati sli?nim
rikssvenska
standardu.
Dijalektima
?vedskoga slu?beno se smatraju svi jezici ili varijante istih koji su se ?slobodno i samostalno” razvili iz staronordijskoga jezika na podru?ju suvremene ?vedske ili u podru?jima gdje je ?vedski slu?beni jezik.
[4]
Tako se danas raspoznaje ?est glavnih dijalekatskih skupina ?vedskoga koji sadr?e ukupno oko 100 dijalekata. Te skupine su:
- Ju?no?vedski (?v.
sydsvenska
), u pokrajinama
Skane
i
Blekinge
te na jugu
Hallanda
i
Smalanda
- Gotamal
, u pokrajinama
Gotaland
,
Varmland
te mo?da
Bohuslan
- Srednjo?vedski (?v.
sveamal
), u
Svealandu
i do
Halsinglanda
, izuzev Varmlanda i
Ostergotlanda
- Gutnijski
(?v.
gotlandska
ili
gutniska
), na otocima
Gotland
i
Faro
; jezik koji se razvio iz starogutnijskoga dijalekta staronordijskoga jezika (?v.
forngutniska
)
- Sjeverno?vedski (?v.
norrlandska
), u
Norrlandu
, isklju?uju?i jug Halsinglanda,
Harjedalena
i
Gastriklanda
- Isto?no?vedski (?v.
ostsvenska
), u Finskoj (
Ostrobotnija
,
Uusimaa
i
Jugozapadna Finska
),
Estoniji
te Alandskim otocima
Manjinska skupina Estonije danas je vrlo mala, iako je kroz povijest ondje postojala velika prisutnost ?vedskog govornog stanovni?tva. Razlog nestanka jest ve?inom migracija u ?vedsku nastankom
SSSR-a
, no velik je utjecaj imala i politika Unije prema
?veđanima
na njenom teritoriju. Prevladavaju?a je misao bila da bi govornici ?vedskoga mogli biti ?pijuni ili izdajice, zbog ?ega su neki deportirani u
Sibir
,
[5]
a drugi su se
asimilirali
u sovjetsko dru?tvo, izgubiv?i time ?vedski jezik. Prema popisu stanovni?tva iz
2000.
godine, u Estoniji je tada ?ivjelo 300 etni?kih ?veđana, od kojih je 211 imalo estonijsko dr?avljanstvo. U
2021.
godini broj je ?veđana porastao na 811, ali s estonijskim dr?avljanstvom ih je samo 173.
[6]
U
Ukrajini
također postoji malen broj etni?kih ?veđana, a posebno se isti?u oni koji naseljavaju
Gammalsvenskby
(izv.
Gammolsvanskbi
, ukr. Старошведське) sjeverno od Krimskog poluotoka. Kada je ?vedska bila prisiljena predati
Baltik
Rusiji
krajem
Velikog sjevernog rata
u
18. stolje?u
, skupina od oko 1000 estonijskih ?veđana s otoka
Dago
bila je prisiljena odseliti u Ukrajinu. Kroz povijest se ondje razvio zaseban dijalekt ?vedskoga s velikom koli?inom arhaizama
Jo? je jedna izra?ena ina?ica ?vedskoga rinkebyski ?vedski (?v.
rinkebysvenska
, također
forortssvenska
). To je naziv za skupinu ?vedskih dijalekata kojima se naj?e??e govori među imigrantskom populacijom ?vedskih gradova te predgrađa (?v.
forort
). Karakteristi?an je po tome ?to velik dio vokabulara crpi iz materinskih jezika svojih govornika, primjerice:
bre
(iz
srpskoga
, s istim zna?enjem ili kao poja?iva?),
guss
(?djevojka”, iz
tur
.
kız
) i
keff
(?lo?e”, iz
arap
.
??
? , ?dobro”).
Bitan dio ?vedske
fonologije
jest
prozodija
, koja je ujedno ?esto i najo?itija razlika između raznih dijalekata. U gotovo univerzalnoj uporabi (izuzev isto?no?vedskih dijalekata) jest melodijski akcent, koji se u hrvatskome
jezikoslovlju
naziva
naglasak
. ?vedski koristi dva naglaska, koji se ?esto nazivaju ?akcent 1” i ?akcent 2”, ali su u uporabi i nazivi
akut
za prvi te
grav
za drugi. Ti naglasci su razlikotvorni, ?to zna?i da njihova uporaba ?ini razliku u zna?enju rije?i. Tako rije?
anden
izgovorena akcentom 1 zna?i ?patka”, a akcentom 2 ?duh”, oboje u određenom obliku.
Samoglasnici standarnoga ?vedskoga
[7]
?vedski ima 9 ili 18
samoglasnika
, ovisno o tome smatraju li se dugi i kratki samoglasnici razli?itim
fonemima
. Kao i kod drugih germanskih jezika, dugi samoglasnici upareni su s kratkima, a parovi dijele
artikulacijske osobine
, osim ?to je onaj kratki samoglasnik u paru tipi?no ni?i i centraliziraniji. Mnogi dijalekti također ne razlikuju kratki glas [?]/[æ] od kratkog /e/ (na slici prikazan kao ???), zbog ?ega neke analize nala?u sustav od 17 samoglasnika.
[7]
[8]
Neki dijalekti, poput
skonskih
te gutnijskog, koriste i
dvoglase
.
Suglasnika
ima 18, iako fonemi /?/ i /r/ ?esto variraju ovisno o dijalektu i dru?tvenom statusu govornika. ?esto se kombinacija fonema /r/ s
dentalnim suglasnikom
realizira kao
retrofleks
, suglasnik izgovoren s vrhom jezika prema natrag, ?emu je uzrok
alveolaran
izgovor [?]. Tako se slijedovi /rs/, /rt/, /rd/, /rn/ i /rl/ realiziraju kao [ ? ? ? ? ] i [ ? ]. U ju?no?vedskim dijalektima, fonem /r/ izgovara se kao grleni rotik [?], koji je sli?an francuskome glasu za ?r?, zbog ?ega ne dolazi do nastanka retrofleksa u kombinaciji sa dentalima.
Za ?vedski je osobito karakteristi?an ve? navedeni glas /?/ (?v.
sje-ljudet
, dosl. ?sje-zvuk”). Najbli?i zvukovi su mu
bezvu?ni postalveolarni frikativ
(hrvatski glas ≫?≪) i
bezvu?ni labijalizirani velarni aproksimant
[?] koji se pojavljuje u nekim dijalektima engleskoga. Foneti?ari nisu slo?ni oko toga kako bi se taj zvuk mogao opisati, a
Međunarodno fonetsko dru?tvo
ga navodi kao ?istovremeni [?] i [x]”, odnosno istovremeni hrvatski ≫?≪ i ≫h≪. Taj se glas također izgovara druga?ije ovisno o dijalektu govornika; sjeverno?vedski dijalekti ga izgovaraju kao retrofleks [?], a isto?no?vedski isto hrvatskomu ≫?≪. Katkad se nailazi i na izgovor [χ] među imigrantskim stanovni?tvom, obi?no pod utjecajem
arapskog
,
kurdskog
ili
perzijskog
.
[9]
|
|
Labijal
|
Dental
Alveolar
|
Retrofleks
|
Palatal
|
Velar
|
Glotal
|
| Nazal
|
m
|
n
|
(?)
|
|
ŋ
|
|
| Ploziv
|
bezvu?ni
|
p
|
t
|
(?)
|
|
k
|
|
| zvu?ni
|
b
|
d
|
(?)
|
|
g
|
|
| Kontinuant
|
bezvu?ni
|
f
|
s
|
(?)
|
?
|
?
|
h
|
| zvu?ni
|
v
|
l
|
|
j
|
|
|
| Tril
|
|
|
r
|
|
|
|
|