Posljednji veliki
verdijanski
glas, kako je nedavno ustvrdio urednik operne glazbe na austrijskom radiju Gottfried Cervenka, Ljiljana Molnar-Talaji?, bila je zvijezda
Be?ke dr?avne opere
i
Arene
u
Veroni
.
Aida
, s kojom pod ravnanjem
Zubina Mehte
1969.
na festivalu
Maggio Musicale Fiorentino
zapo?inje svjetsku karijeru, i Leonora u
Mo?i sudbine
bile su pravi mamac za publiku, a ni kritika nije ostala neosjetljiva prema, kako je pisala, neopisivoj ljepoti njezina glasa, koji je u svim polo?ajima tako ujedna?en, s tolikom izra?ajno??u, beskrajno suptilan, a u isto vrijeme robustan, prozra?an i milozvu?an ? glas kakav je Verdi samo mogao po?eljeti. Upravo pod dirigentskom palicom Zubina Mehte, postaje primadona svjetskog glasa.
U Verdijevoj domovini pisali su: to je strastvena, velika pjeva?ica vibrantne fraze, blistavih visina opalne ljepote, i grad
Parma
dodijelio joj je tradicionalnu plaketu
Verdi d’oro
(
Zlatni Verdi
). Nastupala je u najve?im svjetskim opernim ku?ama, kao ?to su
Be?ka dr?avna opera
, milanska
Scala
, londonski Covent Garden, njujor?ki Metropolitan, a njezine nastupe pratili su osvrti s naslovima kao ?to su Najbolja Aida na svijetu, Dijamant ve?eri, Spasiteljica kojoj se klicalo (kad je u Be?u preuzela Normu od
Montserrat Caballe
).
Iznimno je ostao zapa?en njen nastup u Verdijevoj operi
Mo? sudbine
18. o?ujka 1977. godine u Be?koj dr?avnoj operi, kada su Ljiljanu Molnar-Talaji?, iako svega dan nakon nastupa
Montserrat Caballe
u operi
Norma
, u velikom broju do?li slu?ati iznimno probirljivi be?ki ljubitelji opere: nastup je bio obilje?en stalnim prekidanjima opere aplauzima odu?evljenja i skandiranjem, a sve je kulminiralo za naklona prilikom spu?tanja zastora. Jo? jednom, nakon nastupa u
Trubaduru
u Covent Gardenu, suparni?tvo između dviju najve?ih sopranistica verdijevskog repertoara sedamdesetih godina zavr?ilo je u korist Ljiljane Molnar-Talaji?.
[1]
Karijera joj se vrtoglavo razvijala. Za Be?kom dr?avnom operom, u kojoj je ostvarila ?est velikih uloga i imala 58 nastupa, slijedili su milanska
Scala
, londonski
Covent Garden
i njujor?ki
Metropolitan
. Debitirala je jo? za studija na sarajevskoj Muzi?koj akademiji
1959.
kao Grofica u
Figarovu piru
. Od
1960.
do
1975.
bila je ?lanica
Sarajevske opere
, a od
1975.
do
1980.
prvakinja Opere
HNK u Zagrebu
, anga?man u Zagreba?koj operi je prihvatila unato? pozivima najve?ih svjetskih opera, i bila je sudionica njezinih velikih
belkantisti?kih
trenutaka, Pru?ala ih je na najljep?i na?in i u
Trubaduru
i
Krabuljnom plesu
,
Don Carlosu
i
Otellu
te na mnogim koncertima
Verdijeva
Requiema
i svojoj posljednjoj premijeri u Zagrebu ?
Bellinijevoj
Normi
. Vrhunski muzikalna, s nagla?enim osje?ajem za interpretaciju, ostvarila je i veliku kreaciju Cio-Cio-San u
Madama Butterfly
za koju je
1967.
dobila nagradu u
Tokiju
.
Zapa?en je i njen pedago?ki rad od 1980.godine na Zagreba?koj glazbenoj akademiji, s kojim je se s velikom ljubavlju bavila sve do smrti, a u njenoj je klasi stasala priznata hrvatska operna pjeva?ica
Sandra Bagari?
.
Beskompromisna i hrabra operna diva, vrsna glazbenica i profesorica, zadnji verdijanski glas svjetskog formata, umrla je 17. rujna 2007. nakon kra?e bolesti u Zagrebu.