Bubanj proizvodi zvuk preko vibriraju?e
membrane
.
Zvukovi se mogu predstaviti kao mje?avina njihovih komponenti
sinusoidnih valova
razli?itih frekvencija. Donji talasi imaju ve?e frekvencije od onih iznad. Horizontalna os predstavlja vrijeme.
Zvuk
nastaje pri sudaru dva ili vi?e predmeta koji pritom emituju energetski talas, a on, opet, izaziva promjene pritiska vazduha koji te predmete okru?uje. Te promjene pritiska primaju na?e bubne opne, a
mozak
ih pretvara u zvuk.
[1]
Zvu?ni talasi
se prostiru u svim pravcima od mjesta nastanka, sli?no talasima koji nastaju kada se kamen baci u vodu.
Kada se zvuk snima pomo?u mikrofona, uslijed promjena vazdu?nog pritiska membrana
mikrofona
se pomjera na sli?an na?in kao i na?e bubne opne. Ovi si?u?ni pokreti se zatim pretvaraju u promjene elektri?nog napona. ?to je najbitnije, sve zvu?ne kartice proizvode zvuk na ovaj na?in, samo obrnutim redoslijedom. One stvaraju, to jest reprodukuju zvu?ne talase. Promjene
napona
se tada pove?avaju, ?to izaziva vibriranje
zvu?nika
. Ove vibracije dovode do promjena vazdu?nog pritiska, koje se dalje pretvaraju u zvuk. On nije dio elektromagnetnog spektra.
Ljudski mozak je veoma dobar
procesor
koji, kada je zvuk u pitanju, mo?e prili?no dobro da odredi njegov polo?aj i stanje pomo?u samo dva uha
[2]
i mogu?nosti da okre?emo glavu i tijelo. Izvor zvuka mo?e da bude motor
automobila
,
usta
, muzi?ki instrument, zalupljena vrata, ili ?ak ?a?a koja se lomi prilikom udara o vrata. Sam izvor emituje zvuk na mno?tvo razli?itih na?ina - najve?i broj zvukova koji se proizvode u ustima prostiru se direktno od njih, dok motor emituje zvuk u skoro svim pravcima. Kada se zvuk jednom emituje, na scenu stupa okru?enje. Prostor između izvora zvuka i slu?aoca u mnogome uti?e na zvuk, ?to zna svako ko je poku?ao da se dovikuje po vjetrovitom vremenu, ili da slu?a ne?to ispod vode. Stoga je ono ?to ?ujemo mje?avina direktnog i odbijenog zvuka. Odbijeni zvuk mo?e da dođe do na?ih u?iju po?to se odbije o zid ili neki drugi predmet, a materijal od koga su ove prepreke napravljene apsorbuje određene frekvencije, samim tim umanjuju?i ukupnu ja?inu zvuka. Ovo "odbijanje prvog reda" ne samo da zvu?i druga?ije od direktnog izvora, ve? i dopire do slu?aoca ne?to kasnije od njega. Odbijanja drugog reda i nadalje nastavljaju ovaj efekat. Kvalitet i ka?njenje odbijenog zvuka otkrivaju mnogo toga o okru?enju i njegovoj veli?ini.
Ve?ina ljudi mo?e precizno da utvrdi odakle dolaze odbijanja prvog reda, a neki ?ak mogu da odrede i odbijanja drugog reda. Međutim, kako sve vi?e odbijanja dopire do uha, mozak ima tendenciju da ih kombinuje u
eho
efekat kona?ne refleksije poznat kao
reverberacija
.
[3]
Pravilno kori?tenje reverberacije je prvi korak ka simulaciji razli?itih okru?enja.