Strukturalne promjene javnosti

Osnovne postavke svoje teorije komunikativnog djelovanja Habermas je izlo?io u knjizi Strukturne promjene javnosti (na njema?kom: Strukturwandel der Offentlichkeit. Untersuchungen zu einer Kategorie der burgerlichen Gesellschaft 1965.) u kojoj je analizirao građansku javnost i masovne medije građanskog drustva. Predmet njegovog interesa je savremeno dru?tvo koje po?iva na znanosti odnosno na tehni?ko-tehnolo?kom progresu. centralno mjesto Habermasove filozofije predstavlja njegova teorija komunikativne kompetencije u kojoj se analiziraju savremeni dru?tveni procesi i traga za univerzalnim uvjetima u komuniciranju.

Budu?i da je rije? o zna?aju dru?tvenog komuniciranja Habermas akcentira da je za taj proces primarno razumijevanje i sporazumijevanje. Antagonisti?ki procesi koji se odvijaju u savremenom dru?tvu stoga moraju biti prevladani i usmjereni ka postizanju konsensusa. U tom cilju Habermas postavlja univerzalne zahtjeve komuniciranja koji se istovremeno razumiju i kao eti?ke norme. Njegova filozofija doima se i kao moralna filozofija, a teorija komunikativne kompetencije i kao eti?ka teorija. Rije? je o savremenom eti?kom pristupu fenomenu komuniciranja u intersubjektivnoj zajednici. Otud je Habermasovo u?enje postalo aktuelno i nezaobilazno u etici novinarstva . Iako je Habermasova filozofija u posljednjih dvadeset godina na?iroko analizirana, interpretirana i kritizirana interes za njegovim postavkama je nesmanjen. Ona je aktualna posebno, s obzirom na ekspanziju medija i razli?itih sredstava komuniciranja uop?e, zbog ?ega se dru?tvo danas mo?e nazvati zajednicom koja komunicira, odnosno komunikacijskom zajednicom. Temeljne postavke Habermasove teorije komunikativne kompetencije imaju ozbiljnu eti?ku dimenziju I zna?enje.

Polazi?te Habermasove teorije je slobodno dru?tveno komuniciranje. Na toj osnovi on otpo?inje istra?ivanje univerzalnih uvjeta komuniciranja u građanskom dru?tvu tj. sagledavanje normativnih uvjeta ? normi, koje omogu?avaju sporazumijevanje. Otud centralno mjesto u ovoj teoriji zauzima govorni akt . Preciznije, Habermas polazi od sposobnosti govornika da gramati?ki smisleno iznosi stavove pred sve sudionike u procesu komuniciranja i u uslovima koji su oslobođeni od uticaja, kako sam Habermas ka?e, vlastodr?stva.

On se, dakle, zalo?io za uva?avanje ravnopravnosti komunikacijskih mogu?nosti u?esnika u razgovoru. Komunikacijski proces je u takvom pristupu lociran “u idealne ?ivotne uslove”, a idealnoj (zami?ljenoj) govornoj situaciji pretpostavljen je emancipiran, komunikacijski razvijen građanin. Prema tome, za Habermasa je dru?tveno komuniciranje temeljna determinanta dru?tvenog razvoja. Naime za njega je, sli?no kao kod Niklasa Luhmanna , dru?tveno komuniciranje u funkciji razvoja a ono se mora zasnivati na kompetenciji aktera. To se dodatno potvrđuje ako se pogleda njegova analiza građanske javnosti, te mjesto I uloga komuniciranja i komunikativnog djelovanja u njemu. Zbog toga on komunikativno djelovanje smatra temeljnom odrednicom cijeloga dru?tvenog sistema i smje?ta ga u podru?je sociolo?ke teorije djelovanja , a dru?tvo razumijeva i definira kao “simboli?ki struktuiran svijet ?ivljenja”.

Habermasova teorija javnosti [ uredi | uredi izvor ]

Temeljno djelo u kojem je Habermas izlo?io svoja shva?anja javnosti i javnog mnijenja je djelo “Javno mnijenje”, ?to je ustvari prijevod naslova knjige Strukturne promjene javnosti. Ovo Habermasovo djelo na ovim prostorima postalo je dostupno ranih 70-tih godina iako je u Njema?koj ono objavljeno znatno ranije. Javno mnijenje je prema Habermasu ”prosuđivanje publike koja je sama sposobna da sudi”. Ustvari, ovo je Habermasov nalaz o javnom mnijenju u 18st., dakle ranoj fazi njenoga razvoja. Nakon toga on govori o javnom mnijenju engleskoga miljea ali I o francuskoj tradiciji, ne propu?taju?i da prizna da je “tvorac” ovog pojma Jean-Jacques Rousseau . Govore?i o Engleskoj on ka?e: “Koncept javnog mnijenja u kasnom 18st podrazumijeva prosuđivanje publike koja je sposobna da sudi”. Kod Hobbesa I Locka kolektivno mi?ljenje ili “zakoni mnijenja” jo? ne poprimaju kategoriju javnosti nego se nalaze u sferi privatnost. Kako je Rosseau (Ruso) prvi put primijenio sintagmu “javno mnijenje” koje međutim isklju?uje javnu diskusiju, a u obliku “public spirit” koristili su ga engleski autori, tek je Edwin Burke u svom obra?anju ameri?koj javnosti, ameri?kim bira?ima sintagmom javno mnijenje povezao s institucijom demokratske kontrole vlade I u?estvovanja javnog mnijenja u dono?enju zakonodavnih uloga. Javno mnijenje proizilazi iz privatnog razmi?ljanja o javnim poslovima I iz javne diskusije o njima. (Habermas)

Sadr?aj građanskog dru?tva jeste privatna privreda iz koje se izvodi politi?ka dr?ava. Javnost je veza imeđu građanskog dru?tva i politi?ke dr?ave. Politi?ka dr?ava je u biti ?uvar građanskog dru?tva jer je liberalna faza njegova razvoja skinula veo tajni sa njega samoga I u?inila ga podlo?nim istini. Tako je nastalo, I razvilo se kao izraz liberalizma, politi?ko javno mnijenje koje u ranoj fazi (18st, 19st) karakterizira literalna dimenzija - knjige i novine, a u 20st elektronski mediji . Tako medij kao pojam postaje sinonim za javnost. Budu?i da se javnost postavila kao kontrolor nad vladom, tj. kontrolor nad onim ?to radi vlada (nad vladinom pravedno??u) ona je postala podlo?na kritici. Ta kritika dolazi iz dvije sfere građanskog dru?tva. Prvo, iz parlamenta, koji predstavlja najbitniji dio politi?ke javnosti I u ?ije ime vlada provodi zakone tj. vlada. I drugo, iz medija koje prenose glas javnosti,kriti?ki valoriziraju?i rad vlade. Sloboda medija I sloboda govora pretpostavke su ovakve javnosti. Drugo ime za ovakvo dru?tvo jeste demokratsko, liberalno dru?tvo, a njegova javnost prema Habermasu zadobija atribut “kriti?ka javnost”.