Epikur, rimska mramorna bista
Epikur
(341-271. p. n. e.) (gr?ki
?π??ουρο?, Epikouros
), gr?ki filozof.
Prvu filozofsku naobrazbu dobio je na rodnom otoku Samu od platonista Pamfila te potom od demokritovca Nauzifana sa susjednog otoka Teja. Prve vlastite filozofske ?kole osnovao je u Mitileni na Lezbu i potom u Lampsaku. God. 307/306. pr. Kr. preselio se u Atenu, gdje je ostao do kraja ?ivota. U Ateni je osnovao prvu filozofsku ?kolu
Vrt (Κ?πο?)
u kojoj su se mogle obrazovati i ?ene. ?kola se odr?ala oko sedamsto godina.
Epikur je bio prili?no plodan pisac, no sa?uvan je samo malen dio njegovih spisa: tri pisma (
Herodotu,
u kojem donosi sa?etak svojeg atomizma,
Pitoklu,
u kojem se bavi astronomskim pojavama, i
Menekeju,
u kojem govori o svojoj etici), zbirka
Glavni nauci (Κ?ρıαı δ?ξαı)
te tzv.
Vatikanske izreke
. Epikurovo glavno djelo
O prirodi (Περi φ?σεω?)
sa?uvano je samo u oskudnim odlomcima. Najva?niji kasniji izvor za poznavanje Epikurove filozofije rimski je pjesnik Lukrecije i njegov spjev
O prirodi.
Epikur prihva?a Demokritovo nau?avanje o strukturi stvari: svijet se sastoji od atoma i praznine i sve se pojave trebaju objasniti na temelju djelovanja među atomima. No Epikurov se atomizam u nekim bitnim pogledima razlikuje od Demokritova. Dok je Demokrit, primjerice, smatrao da atomi nemaju te?inu, Epikur je, vjerojatno pod utjecajem Aristotelove kritike Demokrita, tvrdio da atomi imaju te?inu i da to obja?njava ?injenicu ?to je prirodno kretanje atoma odozgo prema dolje. Osim toga, smatrao je da, pored toga prirodnoga kretanja, atomi pokazuju te?nju posve neodređenoga, spontanog
otklona
od svojega puta prema dolje, pa je tako izbjegao potpuni determinizam.
Epikur razvija
hedonisti?ku
etiku: smatra da se dobro mo?e izjedna?iti s ugodom. Pritom razlikuje ≫kineti?ke≪ i ≫stati?ke≪ ugode: ?ovjek do?ivljava kineti?ku ugodu kada je u procesu zadovoljavanja ?elje, a stati?ku nakon toga procesa. Stati?ke su ugode, po njegovu mi?ljenju, primarne.
Razvio je i izvornu spoznajnu teoriju (gdje zastupa svojevrstan oblik empirizma, istodobno odbacuju?i skepticizam) i teologiju (nije nijekao postojanje bogova ? kako su ga mnogi optu?ivali ? nego samo njihovu djelatnost u svijetu).
Utjecaj Epikurove filozofije u antici bio je dubok i dugotrajan, a najve?e zasluge za o?ivljavanje epikurejstva u moderno doba pripadaju Pierreu Gassendiju (1592?1655).
Iz vulgarnoga shva?anja Epikurova nau?avanja o ugodi nastao je izraz
epikurejac,
sinonim za ?ovjeka odana tjelesnim u?itcima.
[1]