Foto: Miljenko Jergovi?

Peru Bunti?a sam prvi put vidio tokom promocije romana Boja zemlje Elvedina Nezirovi?a u Pavarotti centru u Mostaru. Ne znaju?i ko je u pitanju, posmatrao sam ?ovjeka koji se u toku promocije ?unja iza publike omađijane govornicima i za vrata ostavlja bijeli paket. Poslije je Nezirovi? izrekao rije?i zahvale vinaru Bunti?u koji je za sve nas donio vino i bestraga nestao. Drugi put sam ga vidio na jednoj drugoj promociji, dok iz publike govornicima dobacuje ne?to na ?to se svi dugo smijemo. Upoznao sam ga kona?no na festivalu vina Bla? u Međugorju, kada me je zasreo iz mraka i namrgođen upitao ?ta ono ja pi?em tamo po portalima. ?trecnuo sam se pomisliv?i da je u pitanju neko koga su moji tekstovi povrijedili, ali se na njegovom licu ubrzo pojavio osmijeh po kojem sam ga prepoznao.

Poslije su nam se putevi po?eli preklapati i ?esto smo se susretali. Pero je znao nenajavljen do?i kod nas ku?i, banuti ?to bi se reklo, koju prozboriti i oti?i. Nije trpio praznu pri?u pa bi me stalno prekidao i postavljao konkretna pitanja, kako smo, kako ?ivimo i treba li nam ?ta. Uvijek bi pone?to donio, j? bocu vina, maslinovog ulja ili teglu meda. Sje?am se kad me je nazvao i predlo?io da spakujem ne?to svojih knjiga i donesem ih njegovom prijatelju, ina?e vlasniku butika u ?apljini, a zauzvrat da se supruga i ja u njegovom butiku obu?emo. Nisam bio siguran je li to jo? jedan od njegovih ?eretluka, ali sam o ponudi ozbiljno razmi?ljao.

Pero Bunti? je bio ljubitelj pisane rije?i, vinar, nakladnik i kolekcionar. Volio je ?ivot i sve je ?inio da on bude ?to ugodniji, kako njemu, tako i svima oko njega. Bio je glas razuma koji nas je spu?tao na zemlju, kao nekakvo sidro ?to nas je ?uvalo da ne odlebdimo. Kad bi se u dru?tvu zanijeli i po?eli polemisati jedni s drugima upinju?i se da izgovorimo ne?to smisleno, kad bi se dakle ?epurili, Pero bi se okrenuo prema najvatrenijem među nama i postavio pitanje koje bi nas sve, s na?ih malih nebesa, oborilo na zemlju: A de mi reci, mo?e? li ti od tog tvoga pisanja i?ta zaraditi? Tad bismo svi stali, malo se pogledali, pa po?eli druga?ije razmi?ljati o onome ?to smo govorili. On bi vodio tad glavnu rije?, a mi postajali manji od makova zrna, jer znali smo da svijet postoji zahvaljuju?i ljudima kakav je upravo Pero. Da nije njega i njemu sli?nih ne bi bilo mnogih susreta, dru?enja, razgovora. A ako bismo ponekad i sjeli, bilo bi to za praznim stolom, bez one njegove kapljice koju je svakome od srca sipao i kojom nas je podbadao, davao nam krila. Pero Bunti? bio je roditelj pred kojim su se povla?ili i najve?i autoriteti, jer svima je jasno bilo da bez njega ne bi bilo mnogo ?ega.

Prije nekoliko godina Pero Bunti? i Nino ?arac osnovali su Klub knjige Ivo Andri? i pokrenuli istoimenu knji?aru u Mostaru. Ne znam da je ikada iko u tom gradu, od rata pa do danas, napravio za pisanu rije? kao ovaj dvojac. Sje?am se kad sam se u Mostaru na?ao sa kolegicom iz Zagreba, a to je bilo nekoliko mjeseci nakon ?to je knji?ara otvorena, kako me je kolegica pitala da je odvedem u kultnu Knji?aru Ivo Andri? . Nije mi bilo jasno kad je prije imalo kultnim postati ne?to ?to je tek zapo?elo svoje postojanje. ali sam ubrzo i sam u to povjerovao. Spomenuti dvojac, dakle Nino i Pero, među najboljim su poznavateljima kulturnog ?ivota na ovim podru?jima. Strast koja ih je spojila i dovela do knji?are ne?to je na ?emu bismo im svi trebali biti zahvalni. Jer Perina i Ninina knji?ara se pretvorila u mjesto susreta, jedno od onih mjesta gdje mo?e? uvijek svratiti, i onda kad ti se svra?a, kao i onda kad ne zna? gdje bi sa samim sobom. A ba? je takvo mjesto Mostaru trebalo.

Za ovih nekoliko godina Ninine i Perine knji?are nagovorio sam se na promocijama kao nikada do tad. Isto tako, nadru?io se s ljudima, najeo i napio. Promocija bi trajala, u knji?ari bi vladala ti?ina, a onda, obi?no desetak minuta pred kraj, za?ula bi se ?kripa vrata u prizemlju. I prije nego ga ugledamo u stubi?tu, svi bismo znali da je to Pero; kao onaj blagi povjetarac koji niotkud puhne i ?ovjeka razvedri - tako je nekako dolazio i odlazio. S njegovim dolaskom bi ono ?to smo pri?ali postalo manje mra?no, u glasovima moderatora, promotora i autora ?ija se knjiga promovi?e, nestalo bi one neke suvi?ne ozbiljnosti. Pero bi sa sobom donio hranu, vino ili rakiju, malo se provrtio i bestraga nestao.

O Perinom liku i djelu saznavao sam naknadno i na para?esike. Ono ?to je posebno va?no za ovaj tekst jeste da je Pero bio strastveni kolekcionar, neko ko je umjetnine prikupljao i ?uvao. Jedna od njegovih posljednjih opsesija bio je Veselko Zori?, kipar rodom iz Zapadne Hercegovine, koji je ?ivio i stvarao u Beogradu i ?ija su djela razasuta po tom velikom gradu. Pero ih je po?eo kupovati gdje god bi na njih nai?ao, a sve kako bi u rodnim mu Grudama nekada (neko) napravio muzej ili galeriju. Da ?e se u ovom na?em svijetu na?i razumijevanja za jednog umjetnika kakav je bio Zori?, krajnje je naivno povjerovati. E sad, s obzirom da je to bila ideja Pere Bunti?a, ne bih se usudio re?i da je to i nemogu?e. Nego, ne pri?am to zbog toga, ve? zbog Pere i njegove plemenite namjere da jednog umrlog umjetnika zbrine u svoje siroti?te. Otkud tom ?ovjeku poriv da o umjetnicima vodi ra?una, da ih hrani i napija, da njihove knjige izdaje, ?uva i promovi?e? Otkuda ako ne iz vjere da se tako svijet mo?e bar malo popraviti i u?initi boljim mjestom!?

Kad me je tog petka Nino nazvao i rekao da ima tu?nu vijest, odmah sam znao da je neko umro. Pred o?ima mi se smijenila, u tih nekoliko sekundi, ?itava galerija likova i ni jedan od njih nije bio Pero Bunti?. Samo dan prije nego ?e umrijeti, nazvao sam ga kako bih od njega naru?io ?est litara vina. Po?to mi nije bio odgovorio na nekoliko poruka koje sam mu poslao, uglavnom ?estitki za praznike, malo smo se oko toga zezali. Dok smo razgovarali bio je negdje u restoranu, ?ulo se zveckanja ?a?a i escajga, to Perino prirodno okru?enje. Sutradan do?ao u knji?aru, donio moj paket vina, vratio se ku?i i umro. Pardon, vratio se ku?i, ostavio auto i s prijateljima krenuo uz brdo ukazanja, tamo prema nekoj kolibi u kojoj je sa svojim drugovima pravio fe?te. Plavim je flomasterom na jednoj od klapni bijelog paketa napisao ?Kaplan“, ?to ?e re?i da je taj dan iz Međugorja za Mostar vozio i jo? ne?ija vina. No, ne mogu se osloboditi tereta da sam ja bio zadnji njegov naru?itelj, neko ko ?e popiti posljednje vino Pere Bunti?a.

Na pogreb Peri Bunti?u do?lo je puno svita. Na lijepom međugorskom groblju najprije je zasjalo malo sunca, a onda je puhnuo hladan vjetar s Vele?i oko ?ijeg se vrha bilo nakupilo oblaka koje mi isto?nije zovemo korina, a oni, ovamo zapadnije, malo druga?ije. Fra Mile Babi? je vodio misu i odr?ao slovo o pokojniku. U njegovom se glasu osjetilo da je jako potresen, jer Pero mu je bio veliki prijatelj. Mi ostali kao da nismo vjerovali da je Pero Bunti? umro, prepri?avali smo jedni drugima dogodov?tine s njim, dakle smijali se. Prepoznaju?i ljude koji su stajali okolo, pomislio sam da je to ta Perina Bosna i Hercegovina koju je za svog ?ivota izgradio. I u toj mi je Bosni, i Hercegovini, bilo ba? dobro.

Almin Kaplan , Prometej.ba